Iščupani korijeni

Iščupani korijeni

Youssef Chahine je svojim habitusom toliko daleko od – danas u arapskom svijetu prevladavajućeg – islamizma koliko se to samo može biti! Njegova je stajalište univerzalne pravednosti istodobno ekumensko i socijalno osviješteno

Zemlja (al-Ard, 1969) epski je film o povezanosti čovjeka i izvora njegova smisla – zemlje. Doista, nijedan drugi atribut osim smisla ne pogađa smisao ovog djela!

Prema romanu Abdela Rahmana El Sharkawija, Youssef Chahine snima još jednu posvetu egipatskom seljaku, poljodjelcu, ali i svima potlačenima, poniženima i uvrijeđenima. Na širokom platnu filma zabilježena je tragična propast tradicionalnoga svijeta, koji je pod pritiskom tzv. napretka prisiljen odumrijeti.

Proces što ga Chahine bilježi u Zemlji nešto je što nam se događa i danas. Sve je manje oaza zemlje pred nesmiljenim progresom Moloha globalnog. Sve je manje zemlje, a sve je više zemljana bez osjećaja za zemlju!

Chahine pripovijest filma gradi kao povijesnu fresku Egipta šezdesetih godina prošloga stoljeća. Nakon oslobođenja od britanske okupacije, zemlja se sve više modernizira. U toj i takvoj modernizaciji ponajviše stradavaju poljodjelci koji tradicionalno obrađuju svoje malene posjede. Lik poljara Mohameda Abu Swelama (Mahmoud El-Meliguy) otjelotvorenje je onih vrijednosti za kojima žali Youssef Chahine. Ponosan poljodjelac kojemu s nestankom zemlje bivaju iščupani i korijeni smisla navlastite egzistencije. S druge strane, mlađi Abd El-Hadi (Ezzat El-Alaili) simbol je buntovništva, kao jedinog otpora posvemašnjoj nepravdi tzv. napretka. U borbi protiv njega njih dvojica djeluju poput neke vrste Don Quijotea ili Cyranoa iz tradicionalne literature. Mohamedova kćerka Wassifa (Nagwa Ibrahim) ženski je element tragedije. Njezina gotovo nestvarna ljepota predmet je požude svih muškaraca u selu. No, ona žudi za Kairom. Tako se na početku filma i veže uz dječaka koji je upravo pristigao iz prijestolnice. No, kako borba između gradskih uljeza i njezinih seoskih sumještana poprima sve tragične dimenzije, i Wassifa staje uz El-Hadija, koji joj se tijekom cijelog filma bezuspješno pokušava približiti i razbiti njezin veo ženskoga ponosa.

Chahineov film istodobno je vrlo okrutan, ali i beskrajno poetičan. Panorame zemlje i noćnih pejzaža pod zvijezdama izmjenjuju se s okrutnostima kojima su izloženi pobunjeni egipatski poljodjelci. Scena policijskoga stajanja na glavu Abd E-Hadiju u zatvoru doslovno je realizirana metafora odnosa između ustanove države i njenih najsiromašnijih stanovnika. I suseljani su međusobno podijeljeni. Iz vlastitih, pa i sebičnih interesa, neki su od njih za napredak, dok se drugi grčevito bore za opstanak na zemlji. Neki se, pak, poput starog šeika Hassoune (Yehia Chahine, redateljev brat), moralno slamaju pred nadiranjem novoga. Chahine ne portretira svoje likove crno-bijelo. Premda dobrim dijelom i zadanom fakturom patetična, pripovijest filma iznosi vrlo slojevite likove. Posebno su važne sekvence međusobne svađe u sukobu suseljana oko navodnjavanja zemlje. Odlukom vlasti i zbog sušnih okolnosti vrlo je ograničena uporaba vode. Žedna zemlja traži ono što joj seljaci ne smiju pružiti. Zbog toga se međusobno sukobljavaju. Međutim, kada krava upadne u bunar kod pumpe za navodnjavanje, svi zaboravljaju svoje sukobe i zajednički rade na spašavanju. Tom sekvencom Chahine naglašuje značenje solidarnosti svijeta u nestajanju. Njegovi su seljaci nagli i strastveni, ali i beskrajno puni razumijevanja za patnju drugoga, bliska im po nesretnu usudu. Druga, pak, sekvenca, ona u kojoj suseljani bacaju željezne blokove nove ceste u rijeku, najviši je čin pobune protiv silom im nametnuta. napretka. Predstavnici toga napretka oličeni su u karikaturalnom gradonačelniku te samodopadnom mjesnom buržuju Mahmoudu, koji želi cestu do svog imanja prevesti preko seljačke zemlje.

Chahine nedvosmisleno karikira i predstavnike staleža šeika, kao i vjerske proroke. Svojim stajalištem ironizira ulogu vjerskih vođa, koji su zapravo šarlatani što se povode za najneposrednijim interesom, a da ih ne brine sudbina nepravedno pokradenih i poniženih seljaka. Autor je svojim habitusom toliko daleko od – danas u arapskom svijetu prevladavajućeg – islamizma koliko se to samo može biti! Njegova je stajalište univerzalne pravednosti istodobno ekumensko i socijalno osviješteno.

Iako u naslovu nosi naziv još jednog klasika, naime Dovženkove Zemlje (1930), Chahineov je film bliskiji svojim intelektualnim srodnicima s druge strane Mediterana. Naime, Viscontijeva Zemlja drhti (1948), pa onda i Olmijevo Stablo za klompe (1976) pravi su duhovni srodnici toga ostvarenja.

Chahine je, dakle, u sva četiri prikazana filma ovoga kratkog ciklusa – Kairski kolodvor, Čovjek mog života, Zemlja, Egipatska priča – pokazao klasnu svijest i pružio sliku zaokružene autorske poetike.

Chahineov je svijet onaj za nas davno izgubljena humanizma. Jednako tako, u njemu je sretan spoj između patetike i angažiranosti. Koliko je to dragocjeno u svijetu u kojem živimo… suvišno je riječima objašnjavati. Chahineovi filmovi ostaju draguljem ovogodišnjih, drugih po redu, Mediteranskih filmskih igara.

Marijan Krivak