GMO–roman

GMO–roman

Josip Cvenić, Obrnuto prepisivanje, Meandar, 2006.

Iako je autor niza objavljenih naslova – tri zbirke priča, jedna poetska zbirka i šest romana – knjige 55-godišnjeg osječkog pisca Josipa Cvenića prolaze bez većeg medijskog i kritičkog odjeka te pomalo nezapaženo ostaju na rubu našeg književnog prostora. Možda u namjeri da to promijeni, Cvenić u posljednjim prozama poseže za aktualnim temama, temama koje redovito pune novinske stranice. Tako je prije nekoliko godina za tematsku okosnicu romana Glad Cvenić uzeo pedofiliju i žensko izgladnjivanje kao posljedicu imperativa ljepote, a u novome romanu Obrnuto prepisivanje prihvatio se tematizacije genetike i genetskih istraživanja i eksperimenata, garnirajući stranice i brojnim erotskim motivima, što je bilo prisutno i kod prethodnog romana Kraljica noći.

Glavni lik Obrnutog prepisivanja četrdesetogodišnji je Juraj Filipović, doktor medicine u Zavodu za mikrobiologiju i genetiku Kliničke bolnice, gdje radi kao stručnjak za identifikaciju leševa branitelja na osnovi uzoraka njihovih DNK. Juraj je udovac i živi sam sa dvanaestogodišnjom kćerkom Nikom, u čijem mu odgoju pomažu roditelji nastanjeni u istome, neimenovanom gradu. Sukladno svojem zanimanju, Juraj u laboratoriju uzgaja genetski modificiranu biljku Menta piperita – paprenu metvicu genetski obogaćenu meskalinom iz meksičkog kaktusa. Od te biljke Juraj pripravlja čaj, koji izaziva snažne halucinacije, pa roman donosi dva pripovjedna toka – u jednome pratimo Jurjevu svakodnevicu ispunjenu radom u laboratoriju, brigom za kćerku i posjetima Nikinu djedi i baki, dok druga narativna linija posreduje Jurjeve halucinantne vizije uzrokovane konzumacijom čaja s narkotičkim svojstvima. Te su halucinacije redovito asocijativno povezane s aktualnim događanjima iz protagonistove svakodnevice, a tek su jedan od oblika kojima Cvenić obogaćuje diskurzivni raspon svoga rukopisa. Tako primjerice konzumiranje narkotičkog čaja tijekom čitanja članka iz znanstvenog časopisa o životu neandertalaca, kod Jurja izaziva halucinantne vizije koje ga odvode u prethistorijsko doba. Na taj način Cvenić čitatelju posreduje opise načina života fosilnih hominida, tzv. spiljskih ljudi, što je iznimno rijedak primjer tematizacije života davnih ljudskih predaka u našoj književnosti.

No, osim opisima produkata mašte i rezultata narušene gravitacije zbilje generirane narkotičkim djelovanjem meskalina, Cvenić svoj rukopis nadograđuje i drugim pripovjednim oblicima i tehnikama. Autor destruira linearnost osnovne fabularne linije tako što postupkom kolažiranja u tijelo teksta ugrađuje cijeli niz citata (poput horoskopa, kulinarskih recepata, citata iz časopisa za mlade i internetskih foruma, ali i izvadaka iz Darwinova Porijekla vrsta i ulomaka iz znanstvene literature o genetici i procesu dešifriranja DNK), a u roman inkorporira i tekstove koje na svom blogu objavljuje Jurjeva kćerka Nika. Fabularna važnost tih tekstova s bloga prepoznaje se u uzročnoj ulozi koju oni imaju u slučaju svađe između oca i kćerke, pa Josipa Cvenića valja zapamtiti kao prvoga hrvatskog pisca koji je fenomenu bloga dao fabularno utemeljenje. (Inače, Borivoj Radaković prvi je naš autor koji je u svome djelu ukazao na važnost bloga kao medija za afirmaciju nove književnosti, u kratkoj esejističkoj digresiji u romanu Virusi iz 2005).

Cvenićev Juraj Filipović umnogome je sličan Koščecovu profesoru iz njegova Wonderlanda; u obama je slučajevima riječ o klasičnom antijunaku egzistencijalističke proze – deziluzioniranu, razočaranu, seksualno frustriranu intelektualcu, individualcu prilično otuđenu od okoline, koji prostor slobode pronalazi u maštarijama. Ipak, za razliku od Koščeca, Cvenić je slab stilist, prilično nevješte sintakse, škrta jezika i bez jezične gipkosti. No, takva mu jednostavnost izraza omogućuje da naumljeno propitivanje mogućnosti medija provede bez dokidanja komunikacije s čitateljem, i bez skretanja u neprozirnost i nečitljivost. Miješanje pripovjednih tehnika i kombiniranje različitih tipova diskursa autoru nije ostavilo prostora za bavljenje likovima i detaljniju razradu fabule, pa akteri ostaju plošni i nedovoljno životni, a fabulu čitatelj doživljava kao literarnu konstrukciju čiji se razvoj provodi automatizmom, odnosno voljom autora, a ne logikom događanja. Takav je dojam možda i rezultat autorove nakane da simboliku naslovne inverzije (koja se odnosi na postupak sekvenciranja genoma čovjeka) utka i u samu genetiku priče, što je Cvenić, valja priznati, uspješno obavio. Zato je fabula romana, osim motivima prepisivanja, ispunjena i brojnim motivima inverzije očekivanja, s jasnim ironijskim učinkom. Nika tako primjerice fingira seksualno iskustvo prepisujući na svoj blog rečenice iz časopisa, Juraj mijenja identitet pri anonimnu komentiranju kćerkina bloga, baka halucinogen brka s otrovom, djed cijeloga života taji izvanbračno dijete, a profesionalnu karijeru gradi na idejnoj inverziji, odnosno političkom oportunizmu i konvertitstvu – da bi se kao vrhunac inverzije pokazao Jurjev završni osjet mrtvila kao postojanja, nezadovoljstva kao sreće i ništavila kao punoće.

Iako je njegov junak postao žrtvom svojega zanata, to se za Cvenića, unatoč spomenutim nedostacima, ipak ne može reći, jer je Obrnuto prepisivanje primjer solidna autorskog iskoraka u prostore novog, eksperimentalnog književnog iskustva.

Božidar Alajbegović