Burevjesnik u kadi

Burevjesnik u kadi

Naravno, nisam odoljela. Kad sam se prošli put tek ovlaš prisjetila nekomforne omamine stare kuće »pod zaštitom« (koju su restauratori valjda »štitili« od nas, vlasnika, i to tako da nismo smjeli ni kvaku promijeniti, no zato su nove sportsko-ugostiteljske vlasničke strukture, usprkos zaštiti, porušile i dvorište i pola terase), drveni škafovi, drvena i limena maštila, korita, lavori zavrtjeli su mi se tako živo pred očima da sam znala: posvetit ću im koju riječ. U toj kući nije bilo nikakve kupaonice, čak ni one, danas također nezamislive, s teškom kadom od tuča na iskrivljenim capicama kao u jazavčara i valjkastom peći u kojoj se voda za kupanje morala zagrijavati kurenjem na drva. Bojleri, električni i plinski, doći će mnogo kasnije. No zato je škafova i sličnih posuda bilo sva sila (»čuda«), jer je omama sav naš prljavi veš (a ubrzano ga je proizvodilo osam odraslih osoba) prala na ruke, pa je svaka služila strogo određenoj svrsi. Naravno da je naša glavna vešerica, Dalmatinka, i nakon desetljeća života u Zagrebu ostala vjerna izrazu svoga djetinjstva, maštilu (tal. mastello), koji se isprepleo s glagolom mástiti, tiještiti (masline, grožđe). Škaf, ta niža drvena posuda za vodu sa dva uha, izričaj je sjeverne Hrvatske (njem. Schaff), no i on pušta vriježe dalje u prošlost, do lat. scaphium, posuda, zdjelica, i grč. skáphek , posuda, korito, čun – dakle nešto izdubeno u drvu. Kad kažemo badanj, vjerojatno najprije pomislimo na bačvu ili kacu (prasl. *bbm db nb , rus. bódnja, bačvica), no badanj je i izduben trupac kojim teče voda i pada na mlinsko kolo (što će djeca, kao i domaće životinje, moći vidjeti samo u etnografskim parkovima, odnosno zoološkim vrtovima, jer će u prirodi nestati), a može značiti i jarak, grabu (pa se tako zove više naših lokaliteta).

Čabar je ista takva drvena posuda sa dva uha, no nije služio samo za pranje. U šaljivoj pjesmici o jednom nestašnom Ćiri (koji sjedi navrh grane i brkovima plaši vrane) kazuje se i ovo: »Kad se Ćiro oženio, čabar masti potrošio«, dok škaf nije tako opjevan. I po čabru prozvana su neka mjesta, npr. ono u Gorskom kotaru, jer čabar, doduše uz oznaku zastarjelo, znači i kotlinu, jezero. Tko se ikad spuštao u grad Čabar, naučio je zornom obukom – nomen est omen.

Premda je kaca zapravo umanjenica od kade (kadica, kadca), nikad je nisam doživljavala ni kao nešto malo, a ni milo. U kaci smo dugo sami kiselili kupus. Drage uspomene! Moj bratić Buco i ja (kao tučnija unučad) obuvali smo snježnobijele sokne i gazili po naribanim rezancima svježega kupusa da ga što više natisnemo u kacu i da se što bolje skiseli. Žustro gazeći po zelju, nisam pojma imala da tako obične riječi kakvima su mi se činile i kada i kaca dolaze od lat. cadus, a ovo pak od grč. kádos, vjedro, obično posuda za vino (umanjenica kadíon). Nisam ni prezime Kačar dovodila u vezu s kacom, a upravo je to majstor koji pravi kace. Da se glavni čep na prednjem dijelu bačve zove kačnik, mogla sam saznati izravno od djeda, bačvara. Ali nisam. Saznala sam iz rječnika. Kao i to da su kád, kadár i kaca, kaci preuzeli od nas Mađari, pa sada znam da je njihov komunistički (nedragi) političar János Kádár zapravo najobičniji Bačvar, Kačar ili Pintar (njem. Pinter, Fassbinder, onaj koji veže bačvu obručima).

Slavonska baka i dida živjeli su u mnogim stanovima, zadnji je bio u socijalističkoj gradnji. Ondje je, naravno, već bila kupaonica s kadom, koju su oni radije zvali vana. U tu vanu uvaljivala sam se, izbjegavajući škafove i maštila barem vikendom, svake subote, osjećajući se poput filmske dive već i u običnoj sapunici. S tim opuštajućim subotama (sa spavanjem i ostankom kod dide, bake i teta do nedjelje navečer) nisu se mogle mjeriti nikakve (ni filmske) groznice subotnjih večeri, dok su predstave u obližnjem kinu Mosor u 22 sata, s tetom Jozefom kao gardedamom, bile tada za mene vrhunska pustolovina. A sve je proizašlo iz, reklo bi se običnoga, kupanja. No više je nalikovalo obrednomu.

Vana dolazi od njem. Wanne, a ovo pak od lat. vanus, prazan, šupalj. Šupljina je bila tolika da se odrastao čovjek u njoj mogao ispružiti, a kad je priljev gostiju »iz provincije« dosegnuo točku nepodnošljivosti, vana je, obložena perinama i jastucima, postajala i dječja postelja. To očito nije bio specijalitet samo naše kuće. Moja svekrva pričala mi je da se i ona kao dijete bezbroj puta našla na emajliranom ležaju, jer zna se: gost u kući, Bog u kući.

A kakve veze ima burevjesnik ili albatros s kadom? Premda se oko Badnjaka u kadi moga dide i bake praćao nezaobilazni šaran, naravno da ondje nismo držali ni albatrose ni pelikane. Pa ipak i burevjesnik, albatros, i pelikan, i kada imaju nešto zajedničko. Naime, imenu te morske ptice, albatros, u jezicima gdje se tako zove vjerojatno je najviše kumovao lat. albus, bijel. No u portugalskom alcatruz / alcatraz znači pelikan, a to pak izvire, po mišljenju nekih etimologa, iz arapsko-grčke kombinacije ak l-kádús, vrč. Ar. član ak l znači otvoreno crven, ružičast, a grč. kádos već sam objasnila kod kade. Pelikan nosi vodu u posudi, »cisterni« ili kadi, pokraj kljuna. Drugi misle da je podrijetlo čisto arapsko: od ak l-ghatt tt ak st , što je vrsta morskoga orla, doslovno ronilac. Pa premda pelikan i albatros nisu iste ptice, zajedničko im je to što su obje morske ptice i što imaju jak kljun. Pelikan je ime dobio po grč. pelekaok , siječem (pelekys je sjekira). Nekoć su se tako zvala i kliješta za vađenje zuba, upravo po sličnosti s pelikanovim kljunom. No okrenimo se vedrijim stvarima! Evo, u jeku smo berbe, pa su opet u prvi plan isplivale kace, pute (putne, lat. buttis, njem. Butte, Bütte), brente i ostale slične posude. Drage, starinske, jesenske, vinske.

I znamo da leto, otišlo je, eto, baš kakti vu snu.

Crn... bel ...