Analogije i smjernice

Analogije i smjernice

Matoš je unatoč istoznačnoj primjeni pojmova nacionalizam i patriotizam itekako pretekao svoje vrijeme i pokazao važnost domoljublja, nijansirajući značenja i različite manifestacije istoga pojma unutar različitih sustava politike i umjetnosti

Problemi nacije i nacionalnog identiteta danas su popularna tema. Razlozi za to mogu biti brojni, ali uzmimo kao premisu dva operativna – ili je nacija (i nacionalni identitet) u krizi (tj. u silaznoj putanji) ili je u fazi preosmišljavanja. Zagovornici kraja nacija u procesima globalizacije i sve jačem povezivanju svjetskih gospodarstava vidjet će signal zastarjelosti starih koncepata nacije. Većina će sličnih teza argumentaciju tražiti u uskoj vezi s ekonomijom, komunikacijama te utjecajem multinacionalnih i transnacionalnih kompanija. S druge strane, zagovornici preosmišljavanja nacija uvažavaju stanje globalizacije i procese koje ona sa sobom nosi, ali ne umanjuju utjecaj i važnost nacije, njezinu kohezivnu snagu i privlačnost te naglašavaju njezinu otpornost. Globalizaciju kao proces prije će promatrati kao još jedan u nizu razloga koji bi mogli faktor skupljanja nacije nego uzrok njezine razgradnje.

Kamo se u tom kontekstu i zašto može smjestiti Antun Gustav Matoš? Kako je njegovo književno djelo (u užem smislu) odoljelo testu vremena, predavanje je pokušalo pokazati može li se, i u kojoj mjeri, relevantnom danas pokazati njegova društvena misao. Kako je Matoš vidio/zamišljao hrvatsku naciju prije gotovo stotinu godina? Kakvo je mjesto pretpostavio kulturi u tom projektu? Možemo li unatoč stogodišnjoj vremenskoj distanci uspostaviti neke analogije i, možda, razmisliti o nekim smjernicama?

Analizirajući njegove iskaze o temeljnim faktorima oko kojih se najčešće okupljaju analitički i teorijski diskursi nacije i nacionalnog identiteta, dakle o jeziku, teritoriju, nacionalnoj politici, zajedničkom sjećanju (tj. zajedničkoj povijesti), zajedničkoj kulturi kao rezultatu zajedničke (povijesne) tradicije, želji za pripadnošću naciji, pokušaju distinkcije nacionalizma i domoljublja te kulturi kao objedinjujućem faktoru svih navedenih elemenata u smislu nositeljice povijesnog i luči budućeg, pokušao sam prezentirati dokaze o vizionarskim Matoševim razmišljanjima o tom problemu. U vremenu političkih i idejnih lutanja Matoš je jasno i vizionarski razlučivao pojmove koji su onda, ali ništa manje i danas, bili temelji za konstrukciju nacije – on je ustrajavao na neizjednačavanju jezika i nacije, na uočavanju bitnih civilizacijsko-kulturnih faktora (orijentiranost Zapadu i kršćanski korijeni) koji su obilježavali hrvatsku naciju i odjeljivali je od okolnih nacija (s naglaskom na razlikovanje od srpske nacije), a koji su bili posljedica zajedničkog (etničkog) povijesnog iskustva. Ličnosti i događaji koji su obilježili nacionalnu povijest u njegovu su djelu doista postale mitsko-simbolski kompleksi semantičkom višeznačnošću potentni za reinterpretaciju, estetizaciju, ali i funkcionalizaciju u smislu podsjećanja na slavnu prošlost kao kamena temeljca za bolju budućnost. Također, iz analize je također proizišao zaključak kako je Matoš i nacionalnom teritoriju pristupao kao prostoru osjećanja identiteta, koji je bremenit svojim (geo)političkim položajem, ali i iznimno bogat kulturno-povijesnim naslijeđem. Uspoređujući iskaze pape Ivana Pavla II o nužnosti distinkcije nacionalizma kao ideologije isključivosti i kreativne ograničenosti te domoljublja kao otvorene, kulturno kreativne i humanističke ljubavi prema svemu što čini pojam domovina s Matoševim iskazima, pokazao sam kako je Matoš unatoč istoznačnoj primjeni pojmova nacionalizam i patriotizam itekako pretekao svoje vrijeme i pokazao važnost domoljublja, nijansirajući značenja i različite manifestacije istoga pojma unutar različitih sustava politike i umjetnosti. Posebnost Matoševe ideje nacije ogleda se u njegovu prihvaćanju teze da se nacija želi ostvariti u državi, no on tu političku paradigmu već prije Prvoga svjetskog rata proširuje kulturnom paradigmom, naglašavajući važnost kulture unutar projekta nacije, čime je i dogradio paradigmu oca domovine Ante Starčevića. Zanemarujući svekolike unutarnje podjele (kao što su etničko podrijetlo, vjeroispovijed, ili umjetničke orijentacije, najbolje iskazane u njegovoj ideji istociljnosti: »Naše djelovanje može biti razliko, cilj mu mora biti isti: Hrvatska.«) on naglasak i ostvarenje nacije vidi na polju kulture (»Domovina je i velik kulturni zadatak.«). Kultura, tj. umjetnost, bit će medij povijesnoga pamćenja i rekapitulacija značenjskih simbola u novim okolnostima, ona će ponuditi nacionalne posebnosti i lokalni kolorit općih iskustava, ona će razvijati nacionalni jezik, ona će preko školskog sustava vratiti ono što je, idejno, od domovine uzela – postat će medij preko kojeg će se razvijati osjećaj nacionalne pripadnosti i nacionalni identitet ako se sve spomenute varijable prikazuju kao vrijednosti.

Posebnost Matoševe ideje nacije pokazala se u tome što je pokazala otpornost na razne teorijske pristupe fenomenu nacije u rasponu od primordijalista preko rubnih teoretičara pa sve do modernističkih pristupa, no najbliži je ipak rubnom teorijskom pristupu Anthonyja Smitha. Njegova se misao pokazuje uporabljiva čak i u sučeljavanju s trenutkom globalizacije, ponajviše stoga što je njegova paradigma koncentrirana na kulturnim posebnostima kao temelju nacionalnog identiteta. Matošev naglasak na nužnost usmjeravanja kapitala u smjeru razvoja prosvjete, kulture i umjetnosti, ukazuje na vizionarstvo i svestranog mislioca kojega bismo mogli konzultirati u vremenu izazova i strategijskih nedoumica.

Filip Kozina

Filip Kozina (1981) diplomirao je hrvatski jezik i književnost te poljski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao znanstveni novak na Katedri za poljski jezik i književnost predaje kolegij Poljska kultura i civilizacija. Pohađa poslijediplomski doktorski studij književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma na istome fakultetu. Predmet mu je interesa suvremena poljska proza.