ZAGLEDAN U JABLANE

ZAGLEDAN U JABLANE

Miroslav S. Mađer, Dječje..., vlastita naklada, Zagreb, 2007.

Poetska sintagma u naslovu iz istoimene Mađerove pjesme činila mi se najprikladnijom uz prikaz o neobičnoj knjizi za djecu Miroslava S. Mađera, pjesnika, čije »oči još uvijek jablanima plove«. Doista, pjesnička simbolika ovoga stiha udružuje u sebi sve ono ponajbolje što je sam pjesnik odabrao za ovu svoju knjigu za djecu i one odrasle, koji još nisu zaboravili djetinjstvo. Izbor je to dječjih priča, pjesmica, humoreskica (kako im nježno tepa pjesnik) i jedne radioigre: Krstarica na Savi, u razdoblju od 1956. do 2006. Sam autor u napomeni na kraju knjige apostrofira dosadašnje knjige iz kojih je učinjen izbor (Pišta s vašarišta, Ispod klupe i Zavičajni tim) kao što su i priče odabrane iz knjiga Djedovo slovo i Leteći šaran. A ima tu pjesama i priča koje su tiskane u dječjim časopisima »Radost«, »Smib«, »Maslačak« i »Modra lasta«. U prilozima, pjesnik i autor izbora donosi i probrane tekstove svojih kritičara i urednika (Tita Bilopavlovića, Božidara Prosenjaka, Zdravka Zime i Jože Skoka). Pa kad se još k tome doda da je naslovnicu osmislio prepoznatljivi Ivica Antolčić, imamo sve što treba jednoj pravoj knjizi.

A ova knjiga jest – prava, jer donosi u svojih sedam ciklusa pjesama autentične, prave pjesmotvore koji će izdržati nesmiljeni nalet i huj vremena. Tu je i zaigrana, maštovita pjesma puna životvornog ritma i istinske životne radosti. Čuvena: »Kupa se kupa u Kupi«. Nije to samo nadahnuta igra riječima, muzika vokala i konzonanata. Asonance i aliteracije ne čine tu pjesmu pravom. To je neponovljivi trenutak bogomdane, zvjezdane inspiracije koja spontano izvire iz same Kupe, njezinih bliskih, životodajnih pejzaža, kojima se raduje i s kojima se duhovno stapa čovjekova duša:

Ona je takva Kupa kad se kupa u Kupi

i kad se prisno ukupa u oku.

Kad uskočiš u nju ona te živo skupi.

I osjećaš je onda i tihu i duboku.

Mađerovo poetsko komuniciranje s djecom (ali i s odraslima!), lakoća i razigranost stiha, vječna zaljubljenost u krajolike djetinjstva, dobrodošla vedrina i radost egzistiranja, živi s nesmanjenim zanosom u pjesmama: A možda se zove Marija, Rječica ptica plivačica, Uspinjača, Utorak, Pjesma radosti, Kako vratiti godine, Dječja pjesma o moru. Iako zaljubljenik panonskih ravnica, Mađer otvara svoju široku slavonsku dušu i prostranstvu morskih ravni:

Ja ne znam kad ću u to more do kraja pasti

Ali i kad padnem ja ću do neba s morem rasti...

Tako pjesnik Miroslav Slavko Mađer, uvjerljivim, osebujnim, kazivanjem kojemu ne nedostaje suzdržani, specifičan humor, imaginativno raste i u svojim pričama, iznoseći najmlađima i onima koji su mladi u srcu, diskretne poruke o odanosti prijateljima i zavičaju, o potrebi da se uščuvaju sjećanja na djetinjstvo i snove, da bismo se nakon stradanja ponovno priklonili lijeposti života koji nam je dan:

»...Naprašio sam se prašine i nablatio blata, nariječio rijeke. Sunce me je peklo, ali ništa nisam osjećao. Boljeli su me tabani od strnike, ali ja sam i dalje trčao poljem bos. Ljeti.

A ljeto je velika svetkovina prirode. Nema veselijeg godišnjeg doba od ljeta. Ono je prava gozba sunca.« (Uvodna priča).

Ljerka Car Matutinović