Vrtoglava špijunska geometrija

Vrtoglava špijunska geometrija

Fingirajući dokumentarizam kamerom iz ruke, Greengrass i njegovi suradnici pripravljaju neviđeno virtuozan i treštav finale trilogije s inteligentno i maestralno koreografiranim akcijskim sekvencama

Robert Ludlum nije stigao vidjeti ni jednu adaptaciju romana iz svoje špijunske trilogije o odmetnutom agentu CIA-e, Jasonu Bourneu. Preminuo je nedugo prije premijere Bourneova identiteta (2002), prvoga dijela budućega filmskog serijala u kojemu se njegov razočarani junak, glumački utjelovljen u Mattu Damonu, odmetnuo od službe i krenuo u potragu za ukradenim identitetom, pohranjenim u dosjeima Agencije. Ludlum nije doživio ni rušenje njujorških Blizanaca, događaj koji će do kraja uzdrmati iluzije o nedodirljivoj Americi i čuvarici njezine sigurnosti, pa ni filmove koje je taj događaj nadahnuo, poput Leta 93 redatelja Paula Greengrassa. No, pisac popularnih političkih trilera imao je i bez toga formiranu sliku o organizaciji koja bez skrupula brani sumnjive američke interese, pa bi vjerojatno oprostio stalnom scenaristu serijala Tonyju Gilroyu i aktualnom redatelju Greengrassu što su Bourneovu potragu za samim sobom, zasnovanu na sličnim premisama o trulosti američkoga političko-obavještajnog sustava, zamislili kao urnebesnu potjeru i beskompromisni kinetički spektakl. Da će ta potraga u Greengrassovim rukama dobiti mahnito ubrzanje, moglo se naslutiti već u dokumentaristički stiliziranoj Bourneovoj nadmoći (2004) u njegovoj režiji, gdje je s nasilnom smrću svoje drage (Franka-trči-Lola-trči-Potente) u indijskoj pustolovini Bourne dobio dodatnu motivaciju za konačni obračun s bivšim šefovima i raskrinkavanje cijele organizacije.

Bourneov cilj razlog je zbog kojeg se, osim identiteta, ključnog (lajt)motiva cijele trilogije, u Bourneovu ultimatumu s protivničke strane najčešće čuju dvije riječi – nadzor i aktiva. Nakon bijega pred ruskom policijom iz Moskve, Bourneovu odiseju od Londona, preko Madrida i marokanskog Tangera do New Yorka budno prati sva sila sveznajuće zemaljske i satelitske opreme te horda specijalaca kojima iz centrale čvrstom rukom upravlja Vosen (David Strathairn). Vosenova voluntaristička nakana da ignorira službena pisana odobrenja odozgo u korist čiste aktive (akcije i likvidacije) na terenu, Bourneu će znakovito pribaviti i dvije saveznice iz prijašnjih nastavaka. Potpora dviju žena – Nicky Parsons (Julia Stiles) na terenu i Pam Landy (Joan Allen) iz ureda – u ovom slučaju nije više samo fabularno funkcionalna; u svjetlu zbivanja na današnjoj američkoj političkoj sceni može se pročitati i kao prizivanje korektivne (ili možda spasilačke) ženske umjerenosti i razboritosti nasuprot samouvjerenoj kaubojštini američkoga državnoga vrha. Jednako tako, lik psihijatra Hirscha (Albert Finney) u Bourneovim maglovitim sjećanjima na svoju špijunsku inicijaciju i otimanje identiteta, daje povoda za psihoanalitičko iščitavanje Finneyjeve pojave kao traumatične figure oca. Takvih i sličnih (subverzivnih) invenktiva pregršt je u filmu, no ritam akcije tijekom gledanja omogućuje vrlo malo predaha za dublju kontemplaciju. Bourne je dobro istreniran, sit besmislena ubijanja, opsjednut zamagljenom prošlošću i vrlo opasan; ubilačko-nadzorni stroj državnih čuvara neumoljiv je, a taj napet, užurban prostor između dviju strana Greengrass odlučuje ispuniti geometrijski precizno razrađenom lovicom mačke i miša u kojoj će sam fizički prostor i izabrane lokacije biti usitnjeni poput Bourneova identiteta.

Fingirajući dokumentarizam kamerom iz ruke, Greengrass i njegovi suradnici pripravljaju neviđeno virtuozan i treštav finale trilogije s inteligentno i maestralno koreografiranim akcijskim sekvencama (osobito londonska i marokanska). Bilo bi šteta nasilno izmišljati nove Bourneove pustolovine, za što svršetak ostavlja maglovitu mogućnost. Jer, Bourne je pronašao izgubljeno, Ludlum je rekao svoje, a Greengrass je s geometrijom špijunskih spletki i akcija učinio najviše što se može.