Usahlo polje makova

Documenta 12, Muzej Fridericianum, Nova galerija, Documenta-Halle, paviljon Aue, dvorac Wilhelmshöhe, Kulturni centar Schlahthof, Kassel, 16. lipnja – 23. rujna 2007.

Usahlo polje makova

Buergel i Noack uspjeli su ogoliti djela od njihova konteksta, jednako kao i izložbu od fiksirana identiteta, ostavivši gledatelje da se snalaze s njihovom nikad dokraja razjašnjenom idejom čistog estetskog iskustva. Osim toga, nisu ponudili odgovore na postavljena pitanja na kojima su sami ustrajavali, pa smo ostali lišeni saznanja zbog čega se u njihovoj izložbenoj mreži neki autori forsiraju

U stanovitoj mjeri formirana na teorijskim premisama prethodnih Documenta, osobito onoj Catherine David, koja je omogućila sondiranje umjetničkih procesa i pojava na mjestima na kojima ih dotad većina nije ni tražila niti očekivala, novo sam, dvanaesto, izdanje Documente iščekivala sa zanimanjem. Poznato je da je izbor kustosa jedne od najvažnijih svjetskih manifestacija posvećenih suvremenoj umjetnosti osjetljivo pitanje uvjetovano brojnim političkim, geografskim, društvenim i ekonomskim okolnostima. U kolikoj se mjeri izbor Rogera M. Buergela za kustosa ovogodišnje Documente poklopio s očekivanjima, svatko može sam procijeniti. Većina stručnjaka ostala je razočarana, a publika zbunjena, odnosno prepuštena listama čekanja za rezervaciju mjesta na vodstvima po izložbi, koju je većini nemoguće svladati bez tuđe pomoći.

Roger M. Buergel, rodom iz Berlina, kritičar, priređivač izložbi i docent, izložbu je osmislio u suradnji sa životnom partnericom Ruth Noack, s kojom dijeli vrijeme provedeno na studijima, život u Beču i predavanja na istim sveučilištima. Tomu možemo pridodati očiglednu strast prema domaćoj atmosferi naznačenoj tepisima i stolcima – svojevrsnim zaštitnim znacima izložbe na koje se posvuda nailazi. Prema osobnom priznanju, Buergel je romantičar u stalnoj potrazi za ljepotom i prepoznavanjem novoga u starome. No, kako zaključuju kritičari iz njemačkoga dnevnog tiska, njegova vizija Documente nije predviđena za sanjare.

Prije nekoliko godina postavljeno pitanje, da li je nekadašnji osobni tajnik Hermanna Nitscha i na svjetskoj sceni donedavno nepoznat povjesničar umjetnosti dobar izbor za ovako zahtjevan zadatak (izbor za kustosa Documente kritičarka »Tageszeitunga« Nicola Kuhn duhovito je usporedila s vatikanskom konklavom i uvjetima oko izbora pape), dobilo je negativan odgovor i prije službenog otvaranja. Brojni novinari koji su uzaludno iščekivali bilo kakve podatke prije nego što je izložbena mašinerija puštena u pogon ostali su razočarani pa i ljuti, a sam Buergel veliku je izložbenu turneju (koja uz Documentu obuhvaća 52. venecijanski bijenale, Skulptur Projekte Münster 07 i Art Basel 38) i sva događanja vezana uz nju opisao kao jedno od najneugodnijih iskustava u životu.

Prema najavama, petstotinjak radova iz različitih razdoblja trebalo je stvoriti izložbenu mrežu satkanu od međusobnih odnosa i estetskih utjecaja, s namjerom poticanja kreativne razmjene između djela, prostora i publike. Uz tradicionalne izložbene prostore – Muzej Fridericianum, Novu galeriju i Documenta-Halle, pokraj oranžerije u parku Karlsaue privremeno je podignut paviljon Aue (francuski arhitekti Anne Lacaton i Jean-Philippe Vassal prefabricirane staklenike zamislili su kao lagane i otvorene ready-made minimalističke, prirodno zračene strukture, čemu su se usprotivili vlasnici djela zahtijevajući zatvorene, osigurane i klimatizirane bijele kocke, pa su se arhitekti u potpunosti odrekli autorstva), a dio izložaka nalazi se u dvorcu Wilhelmshöhe te Kulturnom centru Schlahthof.

Koncept izložbe moguće je sažeti u nekoliko riječi, koje su kustosi sami istaknuli u kratkim popratnim komentarima. Pitanja moderniteta, običnog života i obrazovanja ključni su pojmovi uokolo kojih je, načelno, građena izložbena struktura, dok je bezobličnost idejna okosnica na koju se Buergel nekoliko puta pozvao. Čini se s pravom.

Organizacija Documente 12, koja traje sto dana i pokazuje petstotinjak radova, košta oko devetnaest milijuna eura. Podatak je to koji obvezuje na mnoge načine, osobito buduće organizatore koje se već upozorava da ovakvu manifestaciju nije moguće zamisliti ni ostvariti s manjim budžetom. Privremeni izložbeni paviljon, skroman vodič po izložbi (skromnost se primarno očituje u nedostatku suvisla uvodnog teksta koji bi komprimirao višegodišnje Buergelovo i iskustvo Ruth Noack, te previše deskriptivnih kratkih tekstova o radovima), kao i nedostatne izložbene legende lišene pojedinosti koje bi pripomogle očitavanju konteksta ne pridonose održavanju Kassela pri vrhu suvremenoumjetničkog izložbenog zemljovida. Pokazalo se da je to složena i zahtijevna operacija, kako smo se ovoga puta uvjerili, nesigurna ishoda.

Projekt Documente nije zamišljen kao jednostavno nizanje najboljih svjetskih umjetnika (što god to značilo), nego je riječ o slijedu izložbi od 1955. nadalje, koje su odredile raznovrsna kretanja suvremene umjetničke produkcije i kritike. Buergelov svojevrstan lajtmotiv bila je migracija oblika, teza na koju nailazimo u dekorativnim motivima tepiha, gvaševima iz Indije kao i 1001 stolici koje su sastavni dio Bajke Aija Weiweija, na čiji je poziv u Kassel pristigao 1001 Kinez sudjelujući u projektu privremene razmjene iskustva i vrijednosnih sustava različitih svjetova. Njihovo uklapanje u društvene slojeve u konačnici više znači u širem sociopolitičkom nego izložbenom kontekstu, jednako kao što i slučajni izbor para koji je prema nerazjašnjenim kriterijima kustoskog tandema dobio priliku objedovati u, kako kažu, najboljem restoranu na svijetu El Bulliju pokazuje do koje je mjere moguće trenutnu pomamu za gastroiskustvima uključiti u projekt izložbe kao medija i na taj način zaintrigirati novinare perifernim zbivanjem (dok važnije pojedinosti ostaju propuštene). Takva uopćena stajališta rezultirala su izložbom koja se djelomično doživljava kao privatiziranje medija od strane connaisseura, kako za pitanja umjetnosti tako i gastronomije (priznajmo, restoransko prenemaganje bilo bi lakše podnijeti da se uz izložbene gadgete nisu prodavali lonci i žlice koje je dizajnirao Ferran Adriŕ).

Buergel i Noack uspjeli su ogoliti djela od njihova konteksta, jednako kao i izložbu od fiksirana identiteta, ostavivši gledatelje da se snalaze s njihovom nikad dokraja razjašnjenom idejom čistog estetskog iskustva. Osim toga, nisu ponudili odgovore na postavljena pitanja na kojima su sami ustrajavali, pa smo ostali lišeni saznanja zbog čega se u njihovoj izložbenoj mreži neki autori forsiraju (osobito seksualno-eksplicitno-perverzne slikarije stanovitoga Juana Davile, minimalizirane asocijacije na egipatsku umjetnost i izvanzemaljce Johna McCracena, kaleidoskopski kolažirani isječci Zofije Kulik), dok su pojedinačni napori drugih prepušteni intuiciji i upornosti gledatelja. Većina njih, pak, u podređenu je položaju, ovisna o vodstvima po izložbi, obrazloženjima na koje su trebali, ako nigdje drugdje, naići u katalogu/vodiču/legendama. Pogotovo jer je edukacija proglašena jednim od ključnih aspekata izložbe.

Osim u pojedinim primjerima (izdvojila bih odličnu medijsku instalaciju Danice Dakić El Dorado o bijegu i nadi, zatim Nedka Solakova i njegove Top Secret i Fears – osobne arhive strahova i učinjenih nepravdi, Lu Haove poetične posvete transformacije Ulice Chang’an u Pekingu, kao i sjajne fotografije Guya Tillima Congo Democratic), Documenta 12 pokazuje do kolike je mjere moguće strahovito velik i brojan materijal pustiti da sklizne iz ruku kustosa, čija namjera animiranja uz pomoć umjetnosti nije postignuta. Sa sudjelovanjem Mladena Stilinovića, Ivana Galete i Sanje Iveković možemo biti zadovoljni, no čini mi se da bi umjesto zaključnog komentara mogli uporabiti metaforu o neizvjesnoj sudbini bio-raznovrsnih organizama u kaselskim klimatskim uvjetima. I rižina polja na kaskadama dvorca Wilhelmshöhe i polje makova na Friedrichsplatzu dokazuju osjetljivost umjetničkoga polja i njegove sudbine (ukoliko se u zajedničku zdjelu doda previše soli). Imaginarni umjetnički svjetovi, njihova kulturna različitost i međusobno prepletanje svoje uporište teško opravdavaju prikazima s orijentalnih minijatura. Suživot umjetničkih oblika trebao bi biti zasađen na sigurnijem tlu, gdje stvarni život ostavlja jasnije tragove od onih koje su nam ponudili Roger Buergel i Ruth Noack.

Sandra Križić Roban