Trijumf Angele Gheorghiu

Trijumf Angele Gheorghiu

Izvedba je u cjelini bila neponovljiv scenski i glazbeni doživljaj, a osobito je zadovoljstvo bilo uvjeriti se da je jedna od posljednjih opernih diva današnjice i dalje u vrhunskoj formi

Kraj sezone 2006/2007. u milanskoj Scali obilježio je niz izvedbi Verdijeve Traviate pod ravnanjem Lorina Maazela, u konvencionalnoj režiji slavne filmske i operne redateljice Liliane Cavani, uz spektakularnu scenografiju proslavljenoga Dantea Ferrettija, kojemu je prva filmska scenografija bila Pasolinijeva Medeja s Marijom Callas (a realizirao je i scenografski vrlo zahtjevne filmove kao što su Salo, Ime ruže, Ginger i Fred, Intervju s vampirom, Doba nevinosti, Bande New Yorka, Studengora, Avijatičar i Crna Dalija) i umjereno raskošne kostime Gabrielle Pescucci.

U glavnoj ulozi nastupile su tri pjevačice: operna diva Angela Gheorghiu (čija je Violetta u Covent Gardenu pod ravnanjem Sir Georgea Soltija proglašena najboljom nakon Marije Callas), Elena Mosuc (koju smo u Zagrebu mogli vidjeti 2001. na izvedbi s Tomislavom Mužekom i Armandom Puklavcem, na kojoj je pokazala svoje vrline, ali u prvom činu jedva dolazila do daha) i Irina Lungu (koja je nastupila u Zagrebu u ožujku ove godine s Dariom Schmunckom, iskazavši se iznimnom glasovnom ljepotom, snagom i visinama, uz nešto manju dramsku uvjerljivost od Inve Mula). S obzirom na pohvalna spomenuta zagrebačka gostovanja (u toj ulozi u Zagrebu sam imao prilike vidjeti i Miljenku Grđan, Antoniju Boroša, Adelu Golac–Rilović, Margaretu Klobučar, Miru Vlahović i Irinu Samojlovu) i činjenicu da je Angeli Gheorghiu ovo bio prvi nastup u Scali, nije bilo dvojbe oko izbora izvedbe (bila je to druga izvedba s Angelom Gheorghiu u podjeli, s napomenom da je prva izvedba par dana ranije izazvala negativne kritike i zviždanje prije uvertire trećeg čina zbog kojeg dirigent na kraju nije ni izašao pred zastor, što se na izvedbi na kojoj sam bio, ispraćenoj ovacijama, nije ponovilo).

I trinaest godina nakon svoga legendarnog londonskog nastupa, Angela Gheorghiu (danas vitkija i krhkija) bila je pjevački besprijekorna, a glumački potresno uvjerljiva (možda samo prenaglašeno djevojački razigrana u prvom činu). Partner joj je bio glasovno moćni meksički tenor Ramon Vargas. U ulozi Giorgia Germonta nastupio je solidni Roberto Frontali – u podjeli je bio i legendarni Leo Nucci, ali su u Scali lukavo odlučili rasporediti Nuccija i Gheorghiu u različite izvedbe, dajući svakoj posebnu atraktivnost, bježeći od sudara zvijezda i izbjegavajući reprizu njihova slavnog zajedničkog engleskog nastupa (Alfreda je tada pjevao Frank Lopardo).

Zvučat će čudno, ali najneugodnije je iznenadio orkestar, ne zbog slabe kvalitete ili uvježbanosti, nego zbog posve neuobičajenih odluka jednog od najvećih svjetskih dirigenata – Lorina Maazela. Maazel se odlučio za izvedbu u kojoj je orkestar bio izrazito nametljiv u odnosu na soliste i zbor, što je s obzirom na vrhunske pjevače kojima je raspolagao bio najblaže rečeno dvojben izbor. On je odlučio, u vjerojatnoj najmelodramatičnijoj svjetskoj operi, naglasak staviti na limene puhače. Slušatelj je na trenutke imao dojam da je orkestralni zvuk bliži Aidi, a najdrastičnije se to čulo u emocijama do kraja nabijenoj ariji Ama mi Alfredo (koju je Angela Gheorghiu u Covent Gardenu pjevala tako da su slušatelja prolazili trnci), kada su glasni limeni puhači napadno tri puta rušili ugođaj arije.

Ipak, usprkos tome, izvedba je u cjelini bila neponovljiv scenski i glazbeni doživljaj, a osobito je zadovoljstvo bilo uvjeriti se da je jedna od posljednjih opernih diva današnjice još u vrhunskoj formi.

Zlatko Vidačković