Toplo – hladno

Toplo – hladno

Ovogodišnja nacionalna konkurencija spašena je u posljednji tren projekcijom posljednjega filma, hrvatsko-bosanskohercegovačke koprodukcije Živi i mrtvi debitanta Kristijana Milića, napravljenu prema hvaljenu romanu Josipa Mlakića, koji je ujedno i scenarist filma. Da je film, prema prvobitnom planu, režirao vremešni Eduard Galić, zasigurno se ne bi doimao tako vizualno uspjelo i suvremeno kako izgleda u režiji mladoga talenta Milića. Ne samo to, Živi i mrtvi izgleda kao da ga je napravio iskusni redatelj, a ne debitant, jer je priča vođena izrazito promišljeno, a stil filma lišen suvišnih ekscesa

Kako posljednje tri-četiri godine hrvatska kinematografija redovito izbacuje vrlo dobre filmove, ovo desetljeće već je označeno kao vrijeme obnove kvalitete hrvatskoga filma nakon prolaznih 1980-ih i slabih 1990-ih. No strah od prošloga desetljeća još postoji i naveo je nas, filmske kritičare, da nakon četiri prikazana domaća filma na ovogodišnjem pulskom filmskom festivalu zaključimo da su se, barem ove godine, u hrvatski film vratile crne devedesete. Ovako je to išlo.

Krenimo lagano

Festival je svečano otvoren projekcijom debitantskoga dugometražnog filma Gorana Kulenovića Pjevajte nešto ljubavno, što je film zaslužio pretpostavljenom popularnošću. Pretpostavka se pokazala točnom jer je Arena bila puna, a film na kraju osvojio nagradu publike. Većina kritičara, uključujući i mene, bili su manje oduševljeni filmom. Kulenovićev film o bendu koji je prisiljen svirati na svadbi da bi zaradio novac za snimanje svojeg demo albuma dinamično je i zabavno ostvarenje koje će vjerojatno imati dobru gledanost u kinima, no smeta što film, uglavnom neuspješno, pokušava biti ne samo simpatična komedija nego i melodrama, socijalna drama i akcijski film. Melodramski i dramski dio još nekako i funkcioniraju, najviše zahvaljujući dobroj Kulenovićevoj odluci da se usredotoči samo na jednoga člana benda kao nositelja dramske radnje (vođa benda Struja, koji se suočava s ocem alkoholičarom i bivšom djevojkom koja nosi njegovo dijete). No, kad film pri kraju potpuno nemotivirano skrene u akcijske vode, uprska ne samo svoju, ionako krhku, dramsku i melodramsku uvjerljivost, nego i svoju najveću kvalitetu – simpatičan humor. Tipična težnja hrvatskih redatelja od devedesetih do danas, da komedije završe ozbiljnim, najčešće tragičnim završetkom, oštetila je kvalitetu Brešanova prvenca, još više Grlićeve Karaule, a najviše Kulenovićeva ostvarenja. Od glumačke ekipe nitko nije zasjao, ali se Ivan Herceg, u ulozi Struje, nametnuo kao kandidat za glumačku zvijezdu, posebice među ženskim dijelom publike.

Nastavimo otežano

Nakon blaga razočaranja Kulenovićevim radom slijedilo je ljuto razočaranje novim filmom Lukasa Nole Pravo čudo, pričom o iscjelitelju (Rade Šerbedžija) koji uspjeh duguje natprirodnim moćima, ali i daru manipulacije, te njegovu sinu (Franjo Dijak), koji uplevši se u vezu s lokalnom nemoralnom ženom (Barbara Nola) oteža očev plan iskorištavanja mještana jadranskog otoka. Nola se filmom djelomično vraća svjetonazoru i stilu svojih filmova iz devedesetih Dok nitko ne gleda i Rusko meso poigravajući se žanrovskim nasljeđem (ovaj put bavi se vječnim žanrom – melodramom o zabranjenoj ljubavi) i koloritom slike te satirički ismijavajući anomalije hrvatskoga društva. No ne treba zaboraviti da je Nola nakon Ruskog mesa snimio dva izrazito modernistička filma, i to se u Pravom čudu vidi u linčovskoj začudnosti ugođaja i bizarnosti likova. Svi spomenuti elementi kao cjelina loše funkcioniraju. S jedne strane imamo zbrkanu društvenu alegoriju, kojom je Nola očito htio reći mnogo toga, ali jedino što mu je uspjelo jasnije izreći jest već viđena kritika duhovnoga primitivizma proizašla iz hrvatskih devedesetih. S druge strane imamo klasičnu melodramu, čija bi klišeizirana sentimentalnost možda funkcionirala da je riječ o filmu dosljedna postmodernističkog pristupa, no u spoju s hermetičnom društvenom alegorijom doima se pomalo smiješno. Vizualno šarenilo fotografije Stanka Hercega ponekad je logično motivirano (ugođaji vizualnog kičeraja u svrhu melodrame i mistične sumračnosti u svrhu prikaza moralne dekadencije), no mnogim iznenadnim promjenama ugođaja teško je otkriti svrhu. Što se tiče vrlina filma, treba istaknuti uspjelu erotsku scenu u vinogradu te zanimljivu karakterizaciju lika iscjelitelja kao osobe koja istodobno pomaže ljudima i vara ih, ali tih je vrlina premalo. Pjevajte nešto ljubavno i Pravo čudo ostat će dulje zapamćeni vjerojatno samo po tome što su u nečemu prvi – Kulenovićev film jest prvi hrvatski film o rock’n rollu, a Nolin uradak prvi hrvatski film od osamostaljenja u kojem Rade Šerbedžija ima jednu od glavnih uloga.

Nakon probavljiva Kulenovićeva i slabog Nolina filma kritičare je definitivno dotukao film Vicka Ruića Kradljivac uspomena, politički triler napravljen prema istoimenom romanu Dine Milinovića. Film prati pripadnika tajne službe, nekadašnjega branitelja Gawaina Skoka (Nikša Kušelj), koji mjesec dana prije Tuđmanove smrti dobije zadaću da uđe u trag nestalom hrvatskom diplomatu Jurju Križaniću (Sven Medvešek). Gawainu na put staju nemilosrdni pripadnici stvarnih hrvatskih tajnih službi, a u filmu se, također u nimalo ružičastijem svjetlu, prikazuje lik koji jasno predstavlja pokojnoga ministra obrane, iz čega proizlazi da je riječ o društveno-politički kontroverznu filmu. To bi možda i bilo tako, da je film iole razumljiv. Ruić je posegnuo za provjerenim pristupom zapetljana fabularnog klupka, ali ni u jednom trenutku se čak nije ni potrudio otpetljati ga. Za gotovo ni jedan ključni događaj u filmu ni nakon završetka filma ni približno nije jasno zašto se dogodio. Sudeći po Ruićevim izjavama na novinarskoj konferenciji, njegova je želja bila da motivacije pojedinih događaja budu više poetske nego konkretne naravi. To bi možda prošlo u nekom ekstremno modernističkom uratku, ali u političkom trileru ne prolazi. Filmu su odmogli i bezizražajna gluma Nikše Kušelja te logičke besmislice poput scene u kojoj ministra uz njegovu privolu snimaju kamerom dok on dogovara kriminalne radnje, a katastrofu je tek ublažila solidna ugođajnost fotografije i korektnost režije na razini pojedinih scena.

Približimo se kraju uspavano

Gorčinu, koja je obuzela kritičare nakon četiri odgledana filma, mogao je ublažiti tek vrlo dobar, ali već viđen Armin Ognjena Sviličića (dobitnik ovogodišnje nagrade Oktavijan Hrvatskoga društva filmskih kritičara). Petoga dana festivala prikazan je drugi redateljski uradak glumca Dejana Aćimovića Moram spavat’, anđele, koji je dobio drugu po visini ocjenu publike, a mišljenja kritičara bila su podijeljena. Dok je nekima film prilično ublažio spomenutu gorčinu, drugi su reagirali mlako. Moja je reakcija bila mlaka. Iako je Aćimović napravio pomak u kvaliteti nakon debitantskoga rada Je li jasno, prijatelju? stvorivši film koji ima smislenu radnju, zaokružene likove i prepoznatljive emocije, u čemu mu je pomogao scenarij njegove sestra Tatjane Aćimović, riječ je o uglavnom nezanimljivu, na trenutke doista dosadnu filmu. Iz perspektive devetogodišnjeg dječaka (Karlo Barbarić) prati se život njegove obitelji i rodbine u neimenovanom jugoslavenskom gradiću početkom sedamdesetih (koji je, s obzirom na pojavljivanje registarskih tablica Mostara u filmu, na kraju ispao imenovan). Izrazita je slabost filma nezanimljiv, bezličan glavni lik dječaka. Iako je minutaža njegova pojavljivanja u filmu poprilična, o njemu kao osobi ne doznajemo gotovo ništa, a njegovo lice jedine snažnije emocije pokazuje u sceni rastanka od simpatije, koja kontekstom podsjeća na sličnu, ali mnogo bolju, scenu iz Oca na službenom putu. Uvjerljivije je prikazano ono što se odvija između njegovih roditelja (Goran Grgić i Arenom nagrađena Nataša Dorčić). Proces njihova emocionalnog odvajanja i konačne rastave emocionalno je i psihološki uvjerljiv, no u nastavku je lik majke prikazan u izrazito sentimentalnom ključu, kao sažaljiva tugaljiva usidjelica, koja moli za ljubav u odveć srcedrapateljnom vrhuncu. Od ostalih likova, solidno su prikazani majčina majka, žrtva patrijarhata (Vera Zima), te majčina mlađa sestra, žestoki borac protiv patrijarhata (Arenom nagrađena Olga Pakalović), ali u opisu lika starije sestre (Doris Šarić-Kukuljica), koja dugi niz godina s nadom očekuje muževo pismo iz inozemstva, film opet upada u odbojno sažaljenje nad ženskim likovima.

Završimo uzbudljivo

Ovogodišnja nacionalna konkurencija spašena je u posljednji tren projekcijom posljednjega filma, hrvatsko-bosanskohercegovačke koprodukcije Živi i mrtvi debitanta Kristijana Milića, napravljenu prema hvaljenu romanu Josipa Mlakića, koji je ujedno i scenarist filma. Da je film, prema prvobitnom planu, režirao vremešni Eduard Galić, zasigurno se ne bi doimao tako vizualno uspjelo i suvremeno kako izgleda u režiji mladoga talenta Milića. Ne samo to, Živi i mrtvi izgleda kao da ga je napravio iskusni redatelj, a ne debitant, jer je priča vođena izrazito promišljeno, a stil filma lišen suvišnih ekscesa. Priča se odvija u dva vremenski paralelna toka – u 1943. među domobranima i ustašama koje napadaju partizani i u 1993. među vojnicima Hrvatskoga vijeća obrane (HVO), koji se pokušavaju probiti kroz muslimansko okruženje. Poveznica je isto mjesto radnje i rodbinska veza djeda ustaše i unuka haveoovca, a obojicu glumi Filip Šovagović. Autori su odlučili izbjeći upletanje u kontroverzne društveno-političke implikacije teme napravivši čisti ratni film, koji se u svojem dijelu iz 1993. otvoreno poziva na žanrovske konvencije američkoga ratnog filma (naglašeni tipovi vojnika, ustrajavanje na ratničkom mačizmu, borba protiv nevidljivoga neprijatelja), posebice na Južnjačku utjehu Waltera Hilla, koja je Miliću bila izravni uzor. No žanr nije bila jedina stvar na pameti autorima. Naime, film razvija tezu o neprekinutom povijesnom toku krvoprolića. Ta poruka vrlo je dobro uvedena u film dosjetkom o identičnosti mjesta radnje obiju priča i razvijena jezovitim sugestijama o vojnicima koji se bore na zemlji u kojoj su pokopani njihovi kolege iz prošlog rata i u kojoj će neki od njih i sami biti pokopani. Manje uspjeli, gotovo suvišni, postupak u razvijanju te teze jest koketiranje s fantastikom upletanjem duhova poginulih vojnika u radnju, posebice u predvidljivom završetku. Živi i mrtvi zasigurno nije sjajan film (ima pravo kritičarka »Varietya« kad kaže da nam tematski i stilski ne donosi ništa novo), a njegovo izbjegavanje kontroverznoga društveno-političkog konteksta negativno je simptomatično za hrvatski film, no riječ je o vrlo dobro uobličenu uratku, koji nudi poticaje za višestruka gledanja.

Živi i mrtvi na kraju se okitio većinom Arena (najbolji film, režija, sporedna muška uloga Borka Perića, kamera Dragana Markovića i Mirka Pivčevića, montaža pokojnog Gorana Guberovića, glazba Andrije Milića, ton Ivice Drnića, Damira Valinčića i Igora Fabrisa te specijalni efekti Gorana Rukavine i Branka Repalusta). Odluka žirija da ovaj film pretpostavi međunarodno priznatom Arminu (koji je dobio Arene za najbolji scenarij Ognjena Sviličića i glavnu mušku ulogu Emira Hadžihafisbegovića) hrabra je i nije neosnovana, no šteta jest da već drugi kvalitetan Sviličićev film ostaje bez glavne nagrade. No Sviličiću može biti utjeha da je ovaj put izgubio od stvarno dobra filma i u stvarno regularnim uvjetima.

Zaključak? Naše crne misli o povratku u crne devedesete bile su neosnovane. Čak i ako izbacimo iz popisa ovogodišnjih dobrih filmova Aćimovićev (s čim se mnogi ne bi složili), ostaju nam dva vrlo dobra filma i samo jedan izrazito loš, a to je za kinematografiju jedne male zemlje sasvim dobar godišnji prosjek.

Juraj Kukoč