Svi smo mi agresivci

Svi smo mi agresivci

Edward O. Wilson, O ljudskoj prirodi, prev. Belmondo Miliša, Jesenski i Turk, 2007.

Prema riječima sama autora, harvardskoga profesora biologije, ova je knjiga »spekulativan esej koji razmatra duboke posljedice susreta teorije i prirodnih znanosti povezanih s njome«. Posve jednostavan opis zapravo prikriva osnovnu tezu knjige s kojom se većina znanstvenika iz humanističkih disciplina neće složiti ili će je smatrati blasfemičnom, drskom ili čak opasnom. Wilson naime u potpunosti ustrajava na naturalističkom shvaćanju ljudske prirode stavljajući naglasak na evoluciju i prirodnu selekciju; ono što je pritom dvojbeno jest mišljenje prema kojem se ljudska priroda može shvatiti samo uz pomoć znanstvene metode, u ovom slučaju sociobiologije, odnosno evolucijske psihologije. Još jednostavnije rečeno, za Wilsona je sociobiologija praktički jedina istinska znanost o društvu koja se sustavnim proučavanjem bioloških osnova svih oblika društvenoga ponašanja može približiti istinskom razumijevanju čovjeka i njegova položaja u svijetu i kozmosu. Stoga ne samo da se – u skladu s autorovom vjerom u znanstveni materijalizam kao metodu tumačenja svijeta – biologija ispostavlja kao temelj analize čovjeka, nego pri tome (gledano iz mikroperspektive) humanističke i društvene znanosti nisu ništa drugo doli specijalizirane grane biologije. Za takvo stajalište Wilson nudi mnogo dokaza, povodeći se svagda za Rousseauovom maksimom kako »ljude treba proučavati izbliza, a čovjeka izdaleka«. Osnovno pitanje knjige stoga glasi: do koje je mjere ljudsko ponašanje isključivo genetski uvjetovano, odnosno postoji li neka vrsta genetičkoga determinizma kojim bismo na statistički način mogli predvidjeti čovjekovo ponašanje? Postoje četiri glavne kategorije unutar kojih se Wilson kreće da bi odgovorio na taj problem, a to su agresivnost, spolnost, altruizam i religija, za koje autor smatra da nam pružaju sigurnu pomoć pri otkrivanju bioloških temelja prirode.Zagovarajući tezu kako je »ljudsko ponašanje samo tehnika koja omogućava zaštitu genskog materijala« te kako je agresivnost duboko usađena u same korijene ljudskoga roda jer su sve civilizacije niknule upravo iz ratničkih naroda, Wilson se pokazuje još radikalnijim i od poznate pripovijesti o sebičnom genu, gradeći neku vrstu bespogovornoga determinizma pri kojem čak i moral nema nikakvu drugu funkciju osim genetske! Altruizam je, gledano iz takve perspektive, zapravo posve sebičan jer pomaže opstanku neke grupe, širenju genskog materijala koji bi inače nestajao u ratovima i sukobima. Autor se laća i analize mitologije, pri čemu bismo i ovdje trebali biti kritični i istaknuti da se podrijetlo cjelokupne mitologije ipak ne može tumačiti na sociobiološki način isključivo kao proizvod genetski modificirane materijalne strukture mozga, kao što se ni čitava humanistika ne može zasnivati na neurobiologiji, kako sugerira Wilson. Takav oblik apologije prirodoznanstvenog empirizma čak i sam um smatra tek nusproizvodom živčanog ustroja mozga, te na taj način i sva velika djela umjetnosti i filozofije uglavnom postaju predmeti znanosti o nasljeđivanju, svodeći mišljenje na predmet taksonomije, a živući organizam na tehnicističko sredstvo za nužnu reprodukciju gena. Deklarativno se odričući bilo kakva izravnog nasljeđa socijalnog darvinizma, Wilson ipak zagovara stanovite oblike prirodne selekcije, a razračunavajući se s metafizičkim i nebiološkim mišljenjem, i sâm zapada u neku vrstu mitologije znanstvenoga materijalizma. Wilsonova knjiga (izvorno objavljena još prije tri desetljeća) veoma je zanimljivo, stručno i lako čitljivo štivo, no neke od polazišnih pretpostavki doimaju se kao gomila besmislica, stoga što nema kompromisnoga rješenja: ili ćemo priznati da cjelokupnu čovjekovu narav i društveno ponašanje u potpunosti određuju biološke determinante, ili ćemo na takvo stajalište samo prezirno odmahnuti rukom, smatrajući ga odrazom materijalističkog shvaćanja koje dominira društvom današnjice.

Tonči Valentić