Svemirska prašina

Svemirska prašina

Jani Virk, Pogled na Tycho Brahe, prev. Irena Skrt, Disput, Zagreb, 2007.

Tycho Brahe danski je astronom iz 17. stoljeća. Prema njemu je nazvan opservatorij u Kopenhagenu koji junak naslovne pripovijetke iz zbirke slovenskoga književnika Janija Virka Pogled na Tycho Brahe promatra iz hotelske sobe. U samu je naslovu zbirke dakle već dvojako naznačen jedan od temeljnih motiva svih pet u knjizi objavljenih pripovijetki – motiv vida, gledanja, promatranja, zapažanja. Mudro za naslovnicu knjige odabrana, efektna slika Oči Borisa Bućana to dodatno naglašava, baš kao što i opservatorij Tycho Brahe također asocira na gledanje, na pogled uperen u nebo, ka zvijezdama.

Pripovjedači svih pet Virkovih pripovijetki svoje poglede često dižu ka nebu i zvijezdama, ali nikako poradi divljenja ili pak zvjezdoljupstva, svjesni ionako da su zvijezde tek »ohlađeni kozmički kosturi«, kako junak naslovne pripovijetke veli. Sve su to odreda deziluzionirani, bezvoljni, tjeskobama razdirani četrdesetogodišnjaci (osim junaka priče Na vrhu brežuljak kojemu su 53), ozbiljno načeti krizom srednjih godina. Pogled u zvjezdano nebo dodatno ih podsjeća na vlastitu neznatnost i ništavnost, jer svemirski beskraj njihove bijedne egzistencije svodi na »manje od ništa, odbitak ničega, lebdeću parabolu praznine«. Virkovi su antijunaci ljudi koji sebe osjećaju kao »već davno preživjelu stvar, glinu, koja se raspršila pod kapkom usnulog anđela«; junak pripovijetke Pod vodom primjerice svoje postojanje smatra optičkom varkom, dok Rudi Rowenski, pripovjedač u priči Proljetno odbrojavanje, svijetom korača »s punom sviješću osamljenog, nebitnog prolaznog stanovnika nekog privremenog svijeta«, neprestano osjećajući kako je iz njega isteklo vrijeme i u njemu ostavilo prozirnu prazninu. Riječ je dakle o posve otuđenim osamljenicima, ljudima koji bježe od drugih, ali i od sebe, najčešće u alkoholni zaborav koji im barem na kratko dokida svijest, koja će ionako, jednom, morati zauvijek zgasnuti, jer kako na jednome mjestu jedan od junaka kaže, »moj je život otpočetka izgubljen, to je jedini osjećaj koji mi je uistinu urođen«.

»Jesam li živ ili mrtav, ne znam«, riječi su koje efektno zaključuju posljednju priču, ali i čitavu knjigu, i koje ponajbolje oslikavaju odnos likova spram svojih života, svijeta i samih sebe u njemu. Te riječi, nimalo slučajno, junak izriče ponovno s pogledom uprtim u nebo, ležeći na pijesku nakon primljena udarca u glavu, a zbog neprilična druženja s, dakako, tuđom ženom, čime je barem na kratko pokušao zaboraviti da nije ništa drugo doli svemirska prašina. To je vrlo rijedak, čak i prilično neobičan slučaj izraženije poduzetnosti jednog od Virkovih likova koji, umrtvljeni i odustali od života, letargično životare svoje tjeskobama obilježene samoće. Inače, redovito se radi o intelektualcima – novinarima, urednicima, knjižničarima i znanstvenicima – koje u svim pripovijetkama zatječemo izvan njihova domicila, na službenim putovanjima od Ljubljane, Barcelone i Kopenhagena pa sve do Moskve (iznimka je junak zaključne priče na odmoru u Dalmaciji). Izmještenost izvan svakodnevnoga domaćeg okruženja potencira već apostrofiran motiv promatranja i zapažanja. No sukladno svojim tjeskobama, lišeni radoznalosti turista, a osobito bez njihove zadivljenosti, Virkovi junaci u dotad im nepoznatim sredinama redovito zapažaju isključivo propadanje i oronulost – oronule fasade sivkasto-smećkastih prljavih zgrada koje turobno strše u zrak poput nadgrobnih spomenika, memljive haustore osvijetljene turobnim žućkastim svjetlom, fizičko propadanje ledenosivih ulica, prljavu prašinu asfalta punog opušaka, krhotina stakla i psećih izmetina. Pritom oni jasno susreću i ljude, ali u njima redovito vide opasno nadiruće horde, zlovoljne užurbane kreature prijetećih i prezirnih, ukočenih pogleda i kreštavih glasova, hodajuću masu tuđeg mesa, blijedih koža, prljavih zamašćenih brada i izlizanih prnja na otromboljenim, zapuštenim tjelesinama. Čak i rijetki proboji sunčevih zraka kroz visoke pokrove sivih oblaka, umjesto da ih asociraju na vedrinu i ljepotu, buđenje prirode i radost življenja, Virkove likove zatječu strahom i tjeskobom podsjećajući ih na noževe koji rasijecaju meku, raspadajuću masnoću uginulog kita.

Pripovjedač u prvome licu u svim tekstovima, nizom gustih, vijugavih, meandrirajućih rečenica punih mučnih i mračnih poetskih slika posreduje svoja tjeskobna duševna stanja svedena na apatiju, gorčinu i pesimizam te krajnju lišenost volje za životom. To seže tako daleko da čak i sjećanja na djetinjstvo pripovjedača – a kojima autor u obliku asocijativnih bljeskova fragmentira radnju – redovito donose reminiscencije na mučna i strahom ispunjena iskustva, poput umirućeg djeda, iskustva gubljenja na ulici ili za dlaku izbjegnutog utapljanja u moru. Likove su obično ostavili žene i djeca, a na iskustvo braka gledaju kao na »stvar koju treba prekinuti jednim zamahom, iz samilosti, tako da je rana samo jedna i da brže zacijeli«. No ipak ne bez žaljenja jer je, kako jedan od pripovjedača kaže, »dječji smijeh najljepša simfonija koju je ikad čuo«.

Ukratko, egzistencijalna praznina i ponor te pesimizam i turobnost dovedeni do krajnosti, u prozi umnogome srodnoj Saramagovoj, Bernhardovoj ili pak Cvitanovoj, te uz primjetne posvete i referencije na Kafku i Dostojevskog i ozračje blisko tzv. crnom valu jugoslavenskog filma (Živojin Pavlović, Želimir Žilnik, Dušan Makavejev…). Sasvim zasluženo 1999. nagrađena Nagradom Prešernove zaklade, prozna zbirka Pogled na Tycho Brahe svakako budi zanimanje za ostalih dvanaest dosad objavljenih (ali na hrvatski neprevedenih) proznih i poetskih knjiga 45-godišnjega slovenskog pisca Janija Virka.

Božidar Alajbegović