SOLARNO ZNAČENJE

SOLARNO ZNAČENJE

Poetika pitanja. Zbornik radova u povodu 70. rođendana Milivoja Solara, ur. Dean Duda, Gordana Slabinac, Andrea Zlatar, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za komparativnu književnost, FF-press, Zagreb, 2007.

U prosincu 2006. Odsjek komparativne književnosti zagrebačkoga Filozofskog fakulteta proslavio je pedesetu godišnjicu postojanja i sedamdesetu obljetnicu rođenja svoja dva iznimna profesora, Milivoja Solara i Ante Peterlića, glasovita jednako po uvijek zanimljivim i duhovitim predavanjima, kao i po znanstvenom radu, po mnogočemu temeljnom za struku. Tom prigodom predstavljen je zbornik radova posvećen Anti Peterliću, 3-2-1, kreni!, a nešto kasnije objavljen je i zbornik posvećen Milivoju Solaru, Poetika pitanja.

Milivoj Solar na zagrebačkom Filozofskom fakultetu predaje od 1963, uglavnom kolegije iz teorije književnosti, metodologije znanosti o književnosti i suvremene svjetske književnosti, objavio je osamnaest samostalnih, redom vrhunskih knjiga, te oko 150 rasprava, eseja, predgovora, pogovora i osvrta.

Naslov zbornika – Poetika pitanja – izvrsno pogađa bit njegove profesorsko-znanstvene osobnosti, za koju bi se moglo reći da se zasniva na iznimnoj sposobnosti postavljanja pravih pitanja i načinjanja odnosno otvaranja važnih tema. Pitanja imaju značenje poticaja mišljenja, a suvereno, kritičko i logičko mišljenje zaista je conditio sine qua non Solareva govorenja i pisanja. Uz pronalaženje pravih pitanja, Solara krasi i iznimna sposobnost da i druge njima zaintrigira.

Zbornik je koncipiran u tri dijela; uz tekstove izravno posvećene Solarevu radu, u njemu su i tekstovi koji se u pristupu nekom problemu na njega referiraju, te tekstovi koji se bave problemima, odnosno temama, kojima se tijekom karijere intenzivno zanimao i bavio Solar. Najzanimljiviji su oni izravno posvećeni Solarevu radu, koji pomno analiziraju njegovu metodu i pokušavaju definirati što ga čini tako posebnim i drukčijim od drugih.

U tom smislu osobito minuciozne i precizne odgovore daje tekst Pavla Pavličića Solarove interpretacije lirske poezije, koji na primjeru Solareve knjige Vježbe tumačenja analizira i razotkriva tajne njegova interpretativnog umijeća. Osim toga, Pavličić naglašava važnost te knjige kao praktičnog testa i dokaza primjenjivosti i uporabljivosti teorijskih načela i naputaka iznesenih u drugim Solarevim radovima.

Andrea Zlatar u tekstu Teorijski diskurs i znanstvena zajednica prihvatila se analize Solareva teorijskog diskursa na primjeru njegove knjige Predavanja o lošem ukusu. Ustanovljuje da je njegov teorijski diskurs izvorno filozofijskoga podrijetla, ali da se u njemu zapravo suprostavljaju modeli filozofije i znanosti egzaktnog tipa. U formi predavanja, kojom se u knjizi retorički impliciraju čitatelji/slušatelji, prepoznaje nasljeđe sokratovskoga dijaloga i polifonijskog diskursa.

Gordana Slabinac u tekstu Solarova postmoderna ukazuje na značenje knjiga Predavanja o lošem ukusu i Retorika postmoderne, prve kao pokušaja da se upozori na krizu kriterija estetičkog prosuđivanja, a druge kao razlaganje teze da postmodernu bitno određuje pojam paradoksa, dok modernu određuje apsurd. Također uočava Solarovo umijeće da svojim žanrom predavanja naelektrizira odnosno potakne publiku na kritičko promišljanje te zapaža da Solarov logocentrizam (zdrav razum) u određenom smislu koketira s postmodernističkom permisivnošću.

U tekstu Građa za povijest vicologije (Hrvatski slučaj) Josip Užarević piše o Solaru kao o istinskom začetniku hrvatske vicologije, odnosno o radu Analiza jednog vica, u kojem je Solar spojio dvije dominantne orijentacije u pristupu vicu: tematsku i morfološku.

Preostale tekstove zbornika obilježuje vrlo raznolika tematika, ali gotovo svi oslanjaju se na Solarova razmišljanja, bilo citatom, bilo referencijom, bilo temom. Čudesan je već i sam raspon solarovskih tema koje su nadahnule njihove autore: laka i teška književnost; mit o avangardi i mit o dekadenciji; karakter kao način osmišljavanja cjeline djela; teorijska promišljanja novele; mitsko u analitičkoj psihologiji C. G. Junga; problem dramatizacije romana (koji je potaknuo razmišljanje o narativizaciji drame); razmišljanja o mogućnostima parafraze i alegoreze, prepričavanja i tumačenja (kreativno primijenjena na odnos dramskog teksta i teksta predstave); pitanje koliko čovjek kao aktivan subjekt zaista vlada svojim jezikom; roman kao paradigmatski modernistički žanr; kategorija vremena u književnosti i filozofiji, itd. Među njima osobitom se stilskom bravuroznošću i uvjerljivošću izdvaja tekst Zorana Kravara, Razodgajatelj. Prilog književnoj karakterologiji, koji polazi od vrlo skromna i naizgled nevažna detalja, koji zatim kontekstualno rekonstruira i vrlo pronicavo odčitava kao simptom određenog stila, razdoblja i filozofije. Takvo simptomatsko čitanje vrlo je blisko Solarevoj metodi interpretacije (»što ljudi zapravo govore time kako govore/pišu...«).

Na kraju, zanimljivo je spomenuti i tekst Davida Šporera, Teorija s ljudskim licem, koji funkcionira kao kritika negativnih pojava u suvremenoj teoriji i metodologiji humanističkih znanosti i proučavanju književnosti, nasuprot kojima se Solar ističe kao dragocjena svijetla točka. Tekst je ujedno mala osobna povijest mijena autorovih osjećaja i stajališta prema Solarevu liku i djelu. Njegovo priznanje da je punu svijest o pravoj Solarovoj vrijednosti oblikovao tek nakon niza godina privikavanja, i da je čak slavnu Teoriju književnosti isprva doživio kao uštogljenu, djelovat će u najmanju ruku čudno svakomu za koga je već prvo čitanje Solara bilo fatalno.

Iz zbornika koji mu je posvećen vidljivo je dakle da Solarevi utjecaji na studente i kolege sežu od više do manje očiglednih: svatko tko se susreo s njegovim likom ili djelom, od njegova je nepresušna vrela sa sobom ponešto i ponio: poduku, upozorenje, smjernicu ili nadahnuće – što mu je već trebalo.

Svjetlana Sumpor