SKLADIŠTE

SKLADIŠTE

U davna vremena, kad je knjige u Znanju potpisivao Zlatko Crnković, živahna atmosfera koja je vladala u redakciji prenosila se nekako i na ostale dijelove poduzeća. Tako su dečki u skladištu izabrali jedan slobodan zid, friško ga obojili u bijelo, a onda uveli običaj da im se autori – kad dođu po svoje primjerke – ondje potpisuju. Dakako, nije ostalo samo na potpisima, nego su književnici bilježili razne svoje duboke misli i duhovite doskočice, pa se ubrzo zid pretvorio u neku kombinaciju freske i spomen-ploče, gdje se doista moglo naći svega i svačega. I svaki bi pisac, kad bi onamo zašao, blenuo u taj zid kao očaran, i nije mogao s njega oka skinuti.

A zašto je ta institucija uvedena, to sam tek naknadno shvatio. Momci koji su u skladištu radili bili su dobri psiholozi, pa su uvidjeli da susret sa skladištem knjiga može na pisca djelovati vrlo nepovoljno; zato su izmislili nešto što će autoru odvratiti pozornost. I, u tome su imali potpuno pravo: malo stvari može čovjeka koji piše knjige tako zgromiti kao što ga zgromi skladište knjiga.

Jer, kad onamo dođe, on najprije ustanovi da je njegova knjiga najobičniji predmet. On je u nju uložio mnogo truda i mnogo nade, i zato vidi svoje djelo ponajprije u njegovoj duhovnoj dimenziji. A sad odjednom shvaća da to djelo stoji na polici kao što na polici stoje konfekcijske majice, budilice i tanjuri od lažnog porculana. Još se nekako može podnijeti kad knjiga stigne do pisca desetorostruko ponovljena, u obliku autorskih primjeraka, ali ovdje tih primjeraka ima na tisuće, i svi su jednaki. A što ih je više, to izgledaju nevredniji, to se više čini da ih je lako proizvesti. A to pisca može šokirati.

Kao što ga može šokirati i drugo zapažanje: njegova knjiga dijeli prostor skladišta s knjigama drugih autora, s kojima on – barem mu se tako čini – niti ima, niti će ikada imati išta zajedničko. Tuđe su knjige u neposrednom fizičkom dodiru s njegovim knjigama, isto onako poslagane na police i isto onako uvišestručene. Još gore, neke od njih kao da zauzimaju istaknutija i bolja mjesta u skladištu nego njegove knjige, kao da su po nečemu važnije. A to će pisca svakako razočarati.

A onda će opaziti i nešto što ga može rastužiti, pa i baciti u depresiju. Opazit će da u tome skladištu leže i neke knjige na koje je on već posve zboravio, jer su izašle prije pet ili sedam godina. One vire iz polutame, prašne i žalosne, a iz njih bije neka golema sjeta i krivnja. Očito je: taj se naslov ne prodaje, i nakladnik ne zna što bi s njim, te ga drži u skladištu. Pisac, dakako, odmah pomišlja kako bi se nešto slično moglo dogoditi i s njegovom knjigom koja je upravo izašla. Dapače, počinje se pribojavati da je je fenomen slabe prođe (nakladnici to zovu beton) nešto zarazno, pa se boji da se njegova knjiga ne inficira u dodiru s tim ukletim naslovima.

Priznat ćete da su sve to ozbiljne stvari, i da su skladištari dobro naslutili što se sve može dogoditi, pa su zato izmislili onaj zid. Jer, oni su znali da nijedan pisac neće ostati samo na tim letimičnim zapažanjima, nego da će iz onoga što je vidio u skladištu izvući i neke dalekosežnije zaključke.

A prvi među tim zaključcima bit će taj da položaj knjige u skladištu u velikoj mjeri simbolizira položaj knjige u javnosti, odnosno u povijesti hrvatske književnosti. Analogija je toliko potpuna da se sama od sebe nameće.

Jer, kao što svezak knjige postoji u skladištu u bezbroj primjeraka – te, dakle, nije jedinstven i neponovljiv – tako i piščevo djelo postoji u našoj književnosti kao dio njegova opusa: nije ono jedinstveno, nego je usporedivo s onim što je pisac već prije stvorio. I doista, to će pisac osjetiti čim kritičari stanu recenzirati njegovu knjigu: naći će oni bezbroj usporedbi s prijašnjim njegovim knjigama i presuditi ponavlja li se ili se možda obnavlja.

A uspoređivat će ga često i s drugim piscima. Doista, kao što u skladištu njegovo djelo mora dijeliti police s kojekakvim kupusarama, tako i on mora u hrvatskoj književnosti živjeti u dodiru, u usporedbi, u prepletu s masom drugih pisaca koji su mu daleki, ili čak i odbojni, i mora biti s njima svrstavan u grupe, generacije i poetike.

Napokon, kao što neke knjige čame zaboravljene na policama u nakladnikovu skladištu, tako i mnoga djela ostaju zaboravljena u našoj književnoj povijesti, nitko za njih ne pita i nitko ih više čak i ne kudi: ona naprosto ne postoje. A i to je nešto što našega pisca može zadesiti, pa i s onom knjigom koja je upravo izašla, a on je u skladište došao po autorske primjerke.

I tako: nastojeći spriječiti da piscu u tome svečanom času na um padaju crne misli, dečki su izmislili zid. I, to je doista i pomagalo: pisac bi stavio pod ruku paket koji bi mu oni lijepo oblijepili smeđom trakom, i otišao bi da novoizašle primjerke dijeli prijateljima. I tada bi, pod utjecajem dobra raspoloženja što ga je izazvao onaj zid, napokon pronalazio optimističku viziju skladišta i njegova smisla.

Jer, tri skladišna načina postojanja knjiga – umnoženost, prepletenost s drugima, zaborav – zapravo su tri moguće sudbine svake knjige. Zavirivši u skladište, autor je zavirio u tajne predjele egzistencije, kao što je Dante zavirio u područja zagrobnoga života. Ako primjeraka nema mnogo, znači da se knjiga prodaje i da je u raju. Ako primjerci leže u skladištu, znači da se ne prodaje, i da je u paklu. A ako se miješa s drugima, znači da se još bori za svoje mjesto, i da je u čistilištu.

Tako je onaj zid imao još jedan smisao: on je bio neka vrsta Božanstvene komedije, pa je prava šteta što ga više nema.