Sjeverno je tužnije

Razlika između Australije i Hrvatske nije samo geografska, u beskrajnim miljama i dugim satima leta; bit će da je ponešto i u mentalitetu. Nedavni boravak bliskih rođaka iz zemlje klokana posvjedočio je još jednom što znači red u glavi, mirnoća na gas-papučici i disciplina spram cestovnih propisa i zakona. Primjerice, na vožnju iznad 130 km/h prema Slavoniji nije ih, ni u jednom trenutku vozačke slabosti, ohrabrila ni prazna autocesta pred njima ni jaki automobil kojim su obilazili svoju prvu domovinu. Za Australce, pa čak i kad su im rodni pojmovi i genski kodovi posve hrvatski, nešto poput turbomačističke demonstracije konjskih snaga i oktana ne postoji – automobil je potrebno i pomoćno sredstvo – nikakav kućni ljubimac kojem se glancaju spojleri – da se sigurno i na miru stigne od točke A do točke B.

Na australskom highwayu to znači 110 km/h, a na dalmatini 130 km/h. Ili već onako kako piše na znakovima pored puta. Boraveći jedno australsko ljeto, a hrvatsku zimu, u City of Perth (ovako napisano podsjeća na Maruninu mitsku Ameriku), uzalud sam se pitao zašto moj domaćin u finoj japanskoj limuzini ne stisne gas na otvorenoj cesti – a u bespuću Zapadne Australije autocesta je poput tanke brazde u oceanu – da se u transu brzinomjera i pobješnjelih konja (pa ne valjda mamurnih krava), upravo na ujevićevski način, izgubimo u pustinjskom svemiru i postanemo istinski vasionci; barem je australsko zaleđe za to dovoljno apartno. Dakle, situacija je posve down-under: na horizontu praznina, ni dinga ni klokana, plavo-žuta crta razdvaja u dalekoj daljini nebo od zemlje, i opet nigdje nikoga, vrućina, izmaglica, posve smo sami, u klimatiziranu automobilu, jurimo pomno baždarenih 110. Ni manje ni više, upravo 110. Takvi su propisi, dopušteno je 110, pa ćemo i voziti 110, stići ćemo kamo god poželimo, no worries mate... Da je kojim slučajem u Australiji, splitski poduzetnik Željko Kerum bi nakon vožnje od gotovo 200 km/h vjerojatno završio u zatvoru i s poštenom novčanom kaznom. Ovako se tek spontano, ovlaš vozeći po domaji, mašio za novčanik, ironično se nasmijao zbunjenim policajcima, platio 2000 kn u kešu i svršio epizodu retoričkim pitanjem: »Zar samo toliko, momci?!«. Nakon nekoliko je dana, u HTV-ovoj emisiji Fokus (od 28. kolovoza, I. program) koja je tematizirala ubojice za volanom i nisku razinu nacionalne vozačke kulture, mirno ponovio da će opet voziti koliko bude htio, jer on voli i ima brze automobile i, naposljetku, on tako vozi, to je njegov stil. I još je dodao da on niti jede niti pije prije puta, da može brže voziti i reagirati. Gladan i žedan dvjesto na sat… To je tako kad imaš love, mate, možeš što hoćeš, i to još javno obznaniti na najgledanijoj javnoj televiziji u Europi, u brk paragrafima i mrtvim slovima na papiru sporogorećih zakona. U televizijskom studiju je, između ostalih, sjedio i ministar policije Kirin, koji zatečen, kao i uvijek, nije znao što bi rekao voditelju kada ga je ovaj pitao osjeća li se odgovornim za toliki broj prometnih nezgoda i više od četiristo poginulih na hrvatskim cestama u ovoj godini... Zaključio je i opetovao kako su to sve bile »tragične nesreće«, a ako baš gledatelji i voditelj hoće, on može reći kako se osjeća odgovornim, ali da to neće promijeniti stanje u prometu. I još, kao pasionirani biker, ipak se nikako nije mogao sjetiti kolika je kazna za vožnju bez zaštitne kacige, licitirao je s početnih 500 kn, voditelj ga je ispravio – 700 kn. Prvi, drugi, treći put – prodano. Akademik Pavličić, koji je u emisiju upao ni kriv ni dužan jer je u dnevnom tisku napisao, u jednoj kolumni, kako bi zapravo trebalo kazniti osobe koje maloljetnicima daju vozila i dopuštaju im vožnju (što se, očito, svidjelo voditelju, pa ga je citirao), postao je u Kirinovoj interpretaciji »akademik Pavletić« s kojim se on, naravno, slaže... Zatim tvrdnja kako su u Policiji »prijonili na preventivu za nesreće«, odnosno da njegov resor uvodi mnoga tehnička sredstva koja će nadoknaditi nedostatak kadrova. Otkriće videokamera i videozapisa za ministra je krucijalni argument kako će odsada Policija bolje raditi svoj posao na dobrobit svih hrvatskih građana.

Dok se to ne dogodi na miran način, vjerojatno samo od sebe, preko igre svjetlosti na čipovima i magnetićima videovrpci iz Japana, Tajvana ili Hong Konga, osobno sam za jaku i stalnu represiju, stegu i mlaćenje po novčaniku sukladno imovinskom stanju prekršitelja. Starozavjetno: tko tebe s 200 km/h, ti njega s postotkom od imovine, pa da vidimo... Oko za oko, a primjerena kazna za brzinu i divljanje na hrvatskim cestama. Konačno, Policija bi se trebala potruditi, prestati se skrivati iza busija pa odlaziti i tamo gdje nije uvijek najlakše naplatiti kaznu, a pravosuđe bi moralo biti u stanju osigurati sigurne mehanizme naplate kazni. Ovako, njih gotovo šezdeset posto nikada nije naplaćeno. Blago onoj hrvatskoj vlasti koja otkrije da je i država – sustav.

Prometna kultura nije, dakako, literatura, kazalište i film, nikakva posebna duhovna disciplina (iako mnogo govori o stanju duha) – ona se mora držati pod kontrolom, a za njezin su rast i napredak potrebni državni stražari koji znaju što i kako hoće. Kad smo već suprotno od južne hemisfere. Kad je Mad Max na našim cestama.

Čuvajte se konjâ koje voze konji!

Ivica Matičević