Riznica na kršu

Izložba Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 4. rujna – 21. listopada 2007.

Riznica na kršu

Bilo koji dio Hrvatske skriva veći ili manji broj nepoznanica zbog kojih bismo mogli preispitati svoje znanje o njemu. Dalmatinska je zagora, ipak, ostala ponajviše mistificirana, udaljena od ispravnih predodžbi. Njezino je poznavanje fragmentarno i odveć se zasniva na predrasudama, zbog kojih je poimana ponajprije kao zaostao, siromašan, krševit kraj. Mnoštvo materijalnih predmeta, tekstova, činjenica koje su konačno iznesene na izložbi i u katalogu, svjedoče upravo suprotnu stvarnost – Zagora je kulturno iznimno bogat kraj, gdje se povijest ljudskoga djelovanja prati od prapovijesti do danas

U godini u kojoj zagrebačka galerija Klovićevi dvori slavi četvrt stoljeća djelovanja, na početku jesenske sezone, u njoj je priređen iznimni izložbeni projekt, kojim će ta ustanova ponovno nametnuti nove parametre muzejsko-galerijske prakse. Riječ je o dosad najvećem kulturološkom projektu Ministarstva kulture te prvom sveobuhvatnom predstavljanju neke hrvatske regije, izložbi Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja. Ideja i inicijativa krenule su od ministra kulture Bože Biškupića, a realizaciju je ostvarila velika ekipa stručnjaka predvođena Vesnom Kusin, ravnateljicom Klovićevih dvora, glavnom i odgovornom urednicom izložbe i kataloga, te Joškom Belamarićem, pročelnikom Konzervatorskoga odjela u Splitu, urednikom izložbe. Kustosica izložbe povjesničarka je umjetnosti Iva Sudec iz Klovićevih dvora, dok je publicist i prevoditelj Marko Grčić, uz Belamarića, uredio popratnu opsežnu publikaciju, svojevrsnu enciklopediju Dalmatinske zagore od osamsto stranica, s tekstovima sedamdeset autora

Zapravo, bilo koji dio Hrvatske skriva veći ili manji broj nepoznanica zbog kojih bismo mogli preispitati svoje znanje o njemu. Dalmatinska je zagora, ipak, ostala ponajviše mistificirana, udaljena od ispravnih predodžbi. Njezino je poznavanje fragmentarno i odveć se zasniva na predrasudama, zbog kojih je poimana ponajprije kao zaostao (čak i primitivan), siromašan, krševit kraj. Mnoštvo materijalnih predmeta, tekstova, činjenica koje su konačno iznesene na izložbi i u katalogu, svjedoče upravo suprotnu stvarnost – Zagora je kulturno iznimno bogat kraj, gdje se povijest ljudskoga djelovanja prati od prapovijesti do danas. I ne samo to – u pojedinim etapama u njoj su se ispisivale ključne stranice hrvatske povijesti – to je teritorij prve hrvatske države, a spomenimo i primjerice prvi datirani spomen nekoga hrvatskog kneza (Branimir) – ulomak kamene grede predoltarske pregrade crkve sv. Petra u Muću iz 888. godine.

Na ovom se području u dinamičnom vrtlogu nanizalo više kultura i civilizacija, čiji se razvitak u burnim vremenima često prekidao. U širokom vremenskom rasponu nataložili su se tragovi Ilira, Rimljana, Hrvata, Turaka i drugih naroda, prohujali su karolinški, Napoleonovi vojnici. Morlačko stanovništvo Zagore raspirivalo je dugi niz godina maštu Europljana. Postnapoleonovskoj popularnosti morlakizma posebno je pridonio francuski pisac Prosper Mérimée.

Već u rimsko doba ovdje je vladalo kozmopolitsko ozračje, u kojem su se susretali stanovnici iz svih dijelova carstva. Poslije će se fenomen žarišne točke u kojoj se susreće nekoliko država (Mletačka Republika, Osmansko i Austrijsko Carstvo) imenovati nazivom Triplex confinium. I u pismu i jeziku zrcali se odlika graničnoga položaja: Zagora je bogato nalazište spomenika trojezičnosti (latinske, staroslavenske i hrvatske na svim trima narječjima) i tropismenosti (latiničke, glagoljičke i hrvatskoćirilične).

Kao što u uvodnom tekstu piše Belamarić – »Etničke sile ustrajnice miješaju se sa slikama neprekidnih seoba. Kao da odgovaraju vječno mladoj slici ovoga kraja: čitav taj krš još i sada intenzivno geološki pulsira! Najnovije prirodno jezero Imotske krajine, nazvano Baćuša, nastalo je nakon urušavanja jugozapadnoga dijela Imotskoga polja u jesen 2004.«.

Otprilike osamdeset posto od tri tisuće predmeta sabranih iz muzejsko-galerijskih, samostanskih i crkvenih te privatnih zbirki prvi je put objelodanjeno. Takav impozantan zbroj, koji je četirima etažama Klovićevih dvora unutar dvanaest tematskih modula savršeno rasporedio arhitekt Mario Beusan, i one poznatije predmete, lokalitete, fenomene, povijesne činjenice (primjerice Sinjska alka, Poljički statut) konačno smješta u prikladan kontekst, priču. Nadahnuti Beusanov postav i brojne legende predstavljaju materijalnu i duhovnu baštinu Zagore (arhitekturu, pisanu riječ, sakralnu umjetnost) kao živu i pulsirajuću činjenicu koja se doživljava osjetilom vida, sluha (prostorom odjekuju glazbeni zapisi, meket ovaca, pri prolazu u pojedine dvorane zvone obješena zvona), njuha (opori miris duhana, kože), a zamalo i okusom (sekcije posvećene vinu, hrani i pučkim običajima pri kojima se u njima uživalo).

Već na samu početku kataloga stoji upozorenje o nepovratnu potonuću, u povijest ovoga dijela Hrvatske. Nezadrživi procesi razvoja, naime, sa sobom donose i brisanje posebnosti i niveliranje razlika. Ima tu, jasno, i pozitivnih strana: izgradnju Jadranske autoceste prate zaštitna arheološka istraživanja. Istraženo je 43 lokaliteta, a još se planira istražiti i dokumentirati 52. Jedna od čudesnih posebnosti jest činjenica da je Zagora, posebno neki njezini dijelovi (dolina Cetine ili okolica Danila, područja najvažnijih prapovijesnih kultura) jedan od najbolje sačuvanih prapovijesnih krajolika u Europi. Najposebniji je oblik danilske kulture (4500 – 3900) riton na četiri zdepaste noge, s nakošenim recipijentom i visokom prstenastom ručkom. Među motivima koji rese keramičke predmete ističu se spirale u obliku slova S i C. Reperkusijom oblika taj se motiv ponavlja na novijoj narodnoj nošnji, primjerice na drniškoj kapi. Lokalitet Danilo kraj Šibenika u sljedećim će razdobljima nastaniti Iliri, potom Rimljani i naposljetku Hrvati.

Krajolik nosi obilježja raznih oblika civiliziranoga života – od prapovijesnih gradina, ostataka starohrvatskih crkvi, novovjekovnih utvrda do kamenih sela. I dan-danas moguća su kapitalna otkrića poput onoga nedavnog, kojim se na vidjelo iznio antički amfiteatar u Burnumu, nekadašnjem rimskom vojnom logoru.

Na svakoj etaži nalazi se zasebna riznica, u kojoj je izloženo posebno vrijedno blago pojedinoga razdoblja. U jednoj od njih predstavljen je pravi kamenoklesarski dragulj – dvostrani reljef Mitre iz Prološca iz prve polovice 4. stoljeća. Antička kiparska tradicija Zagore diči se reljefom s prikazom lova Dijane kipara Maksimina, prvoga potpisana likovnog autora na istočnojadranskoj obali. Najvredniji primjeri antičke skulpture, i to one uvozne, nađeni su u Čitluku (Aequum). Među njima ističe se glava Heraklova kipa od panteličkoga mramora, rad atičke radionice s kraja 1. ili početka 2. stoljeća, čija savršena modulacija kiparskog volumena, fino oblikovanje crta lica koje emaniraju snažan patos skopadičkoga podrijetla, ostavljaju mogućnost da je riječ o razradi originala koji je stvorio čuveni Skopas ili neki njegov sljedbenik. Na forumu nekadašnjeg Aequuma pronađen je i prelijep kip Dijane Lucifere, djelo radionice iz Afrodizije u Maloj Aziji, nastao oko sredine 3. stoljeća.

U ranom srednjem vijeku prostor Zagore naseljavaju Hrvati te se njihova kamenoklesarska kultura nastavlja na ranokršćansku. Najveće nalazište iz toga ranog razdoblja je Biskupija – Crkvina. Kvaliteta i količina tzv. pleterne skulpture iz razdoblja od 9. do 11. stoljeća neusporedivo je važnija od ostataka umjetnosti novijih vremena. Kao posebnost izdvojimo najstariju hrvatsku maketu – maketu nebnice sa spomenutoga lokaliteta iz 11. stoljeća.

Od prapovijesti nižu se predmeti koji plijene profinjenošću (posebno nakit). U dijelu izložbe posvećenu tvrđavama, uz kninsku, klisku i druge, predstavljena je Čačvina, u kojoj je nađena vrlo kvalitetna glazirana keramika i majolika te fine staklene čaše tipa Krautstrunk.

Iz Zagore potekle su mnoge ličnosti koje su djelovanjem u drugim sredinama postale lučonoše velikih zamisli i vrijednosti. Primjerice, od likovnih umjetnika to su Ivan Rendić, Ivan Meštrović, Frano Šimunović, Ksenija Kantoci. Ne zaboravimo ni velikoga pjesnika i prevoditelja Tina Ujevića te slojevitu ličnost poznatoga kolekcionara Ante Topića Mimare, enciklopedista Matu Ujevića, skladatelja Jakova Gotovca, pjesnika Vladu Gotovca. Trajnost utjecaja Zagore na suvremene tokove umjetnosti naznačen je djelima autora poput Ante Kuduza, Ante Rašića, Borisa Ljubičića, Mire Vuce.

Zagora je kao prostor neobične vizualne vrijednosti, ali i mentalnih i običajnih specifičnosti, privukla brojne redatelje. U njoj su dokumentarce snimali Zoran Tadić, Krsto Papić, Luka Marotti, a od igranih uradaka pamti se niz od kultnih Prosjaka i sinova (1971) do recentne uspješnice Što je muškarac bez brkova. Neizbježan je i fenomen kazališnoga festivala Glumci u Zagvozdu, koji se iz godine u godinu potvrđuje kao zanimljiv kulturni događaj začinjen tradicionalnom zagorskom gostoljubivošću. Koliko je ona važna i kako se njeguje tijekom stoljeća dočarava izvanredno postavljena dvorana sa zrcalima u kojoj je prikazana seoska svetkovina dernek. Takve su prigode posebno pogodovale zbližavanju i jačanju međuljudskih veza. Izložba uz pomoć popratnih legenda, predmeta, tonskih zapisa, fotografija, odjevenih lutkaka inscenira mnoge običaje te razne oblike svakodnevnoga života – od onoga koji se odvijao u historicistički namještenim salonima do onoga vezana uz ognjište seoske kuće.

Projekt Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja valorizirao je život Dalmatinske zagore kao visokovrijedan segment hrvatske i europske baštine. Sama izložba postavlja nove kriterije muzejsko-galerijske prakse, i nećemo pretjerati ako kažemo da je riječ o izložbi desetljeća. Popratna knjiga postat će nezaobilazan izvor informacija o Zagori. Ako je uspijemo sačuvati u svoj njezinoj raznolikosti i bogatstvu, moći ćemo i odrednicu nepoznata zemlja zamijeniti s poznata i priznata zemlja.

Barbara Vujanović