Poslastica pod zvijezdama

Poslastica pod zvijezdama

Iako se doimala potpuno spontanom, struktura nastupa bila je vrlo pomno osmišljena – nove skladbe u zanimljivim i intrigantnim koncertnim aranžmanima bile su olakšane savršeno doziranim hitovima, s kulminacijom u ovacijama prihvaćenom bisu

Da je posve nepretenciozna, simpatična i jednostavna zvijezda, Norah Jones potvrdila je na samu početku pulskoga nastupa, pojavivši se na pozornici, dok je publika još ulazila, u društvu predizvođača, američkoga kantautora M. Warda. Norah je s Wardom, prije nego što mu je prepustila pozornicu, opušteno prošetala duetima Blue Bayou Roya Orbisona, Guess Things Happen That Way Johnnyja Casha i jednoga Wardova originala.

Nonšalancija i odsutnost bilo kakva ego–tripa vjerojatno su za Noru Jones posve normalni. S milijunima prodanih albuma, s članovima pratećeg sastava koje poznaje od djetinjstva i publikom koja puni gledališta širom svijeta da bi u pobožnoj tišini slušala njezine nastupe, osebujna 28–godišnja kantautorica i može biti potpuno opuštena i uživati u onome što radi.

A to kako radi pokazalo se odmah na početku koncerta, kada se, u skladu s uređenjem pozornice, pojavila u crvenoj haljini s crvenom Fenderovom gitarom oko vrata i zapjevala Come Away With Me, eterični hit s debi–albuma, ovdje u nešto intenzivnijoj, ali ništa manje senzualnoj verziji koji je, u zvjezdanoj pulskoj noći, zazvučao zaista čarobno. I sljedećih devedesetak minuta proteći će u sličnu ozračju i potvrditi da je, uza svu kvalitetu skladbi koje izvodi, daleko najvažniji element Norine tajne – njezin glas.

Nakon uvoda, pjevačica je prešla na repertoar novoga albuma, Not Too Late, koji predstavlja turnejom, te nanizala opojnu mješavinu popa, soula, folka, jazza i countryja koja se tematski kretala uskim područjem ljubavi, zavođenja i romantike – baladama i skladbama srednjega tempa čarobnih melodija i finih ritmova. Tu su posebno dojmljive bile delikatne Thinking About You, Broken i Not My Friend, zatim kabaretska Sinkin' Soon te nekoliko obrada (Tom Waits, Gillian Welch), dok je sredinu nastupa obilježila politički nabijena My Dear Country, koju je Norah izvela sama uz klavir.

Iako se doimala potpuno spontanom, struktura nastupa bila je vrlo pomno osmišljena – nove skladbe u zanimljivim i intrigantnim koncertnim aranžmanima bile su olakšane savršeno doziranim hitovima poput Those Sweet Words, Sunrise i Creepin' In, s kulminacijom u ovacijama prihvaćenom bisu u kojem smo čuli Cold, Cold Heart, Don't Know Why i What Am I To You?.

Prateći sastav, The Handsome Band, radio je poput dobro podmazana stroja, a ako je ponekad i bilo nekonzistencije u dinamici i gitarskih solo–dionica koje su zasmetale vokalu, sve zajedno ostavilo je odličan dojam. Jones je, uz izmjenjivanje na koncertnom i električnom klaviru te akustičnoj i električnoj gitari, pokazala nevjerojatnu sposobnost kombiniranja intimnog s raskošnim, oslanjajući se na zvuk bogatiji od onoga komornog sa studijskih snimaka, posve primjeren živu nastupu. Briljirao je njezin topao, mekan i dahtav vokal, koji je zračio iskrenim i dražesnim tonom, nimalo pomućenim super–zvjezdanim statusom pjevačice. Lako mu se bilo prepustiti, kao i početnom pozivu Nore Jones – come away with me in the night – kojem nitko u publici nije odolio. U blagoj ljetnoj noći, pod zvijezdama, nije bilo ni razloga.

Velimir Cindrić