Pogled na oltar

Pogled na oltar

Središnjom skladateljskom osobnosti festivala ovogodišnjih Osorskih glazbenih večeri proglašen je Miroslav Miletić, na festivalu već pri osnutku prisutan kao violist gudačkog kvarteta Pro arte, a poslije i kao jedan od najizvođenijih skladatelja

Od 14. srpnja do 22. kolovoza održan je 32. hrvatski glazbenoscenski festival Osorske glazbene večeri 2007. u bazilici Marijina Uznesenja, svojedobnoj biskupskoj crkvi izvanredne ljepote i akustičnosti, brižno uređivane kao sakralni i izvedbeni prostor festivala u Osoru. »Osorske glazbene večeri prije svega su okrenute hrvatskom glazbenom stvaralaštvu«, uvodna je rečenica u tekst akademika Nikše Gliga, napisana još pri ustanovljenju festivala davne 1976. Treba navesti nezaobilaznu istinu, kako iza sveobuhvatne revitalizacije kulturom (izraz akademika Andre Mohorovičića) u Osoru postojano djeluje ravnatelj OGV–a, televizijski redatelj Daniel Marušić, čija je nepresušna ljubav spram baštine ispunila obnovu i široku reprezentativnu kulturnu ponudu, što više od trideset godina nudi stožerni pojam pod nazivom Osorske glazbene večeri. Ovogodišnje Večeri održane su pod naslovom Osorsko tisućljeće hrvatske glazbe, a svečano ih je otvorio pomoćnik ministra kulture Srećko Šestan.

Središnjom skladateljskom osobnosti festivala OGV 2007. proglašen je Miroslav Miletić, na festivalu već pri osnutku prisutan kao violist gudačkog kvarteta Pro arte, a poslije i kao jedan od najizvođenijih skladatelja.

Ovog je ljeta održano dvadeset koncerata, i to orkestara i većih komornih sastava poput Simfonije Bucharest, Dubrovačkog simfonijskog orkestra, te gudača I Cameristi Italiani, zatim manjih sastava i solista iz zemlje i inozemstva, primjerice Zagrebačkog kvarteta, te posve nesvakidanjih sastava kao što su Acco Duo (bajan) te Kvartet tuba XL Zagrebačke filharmonije.

U skladu s temeljnom programskom orijentacijom festivala, na svakom se koncertu izvodilo djela hrvatskih skladatelja. Najzastupljeniji autor bio je Miroslav Miletić, a izvedena su i djela Borisa Papandopula, Davora Bobića, braće Rudolfa i Slavka Fumića, Luke Sorkočevića, Alfija Kabilja, Davorina Kempfa, Gorana Listeša, Josipa Matanovića, Gorana Tudora, Brune Bjelinskog, Stanka Horvata, Josipa Kaplana, Nikše Njirića, Rubena Radice, Juraja Stahuljaka, Pere Šiše i Tomislava Uhlika.

Autor ovih redaka bio je prisutan svim koncertima i izvedbama praizvedbi, osim one pod naslovom Nekoliko minijatura za kvartet saksofona Gordana Tudora. Prva praizvedba na festivalu OGV 2007. bila je vrlo uspjela Lauda Osoru Miroslava Miletića u izvedbi Bukureštanske simfonije pod ravnanjem Floriana Totana. Praizvedbom Tulipan hrvatski gitarist Zoran Listeš želio je podražaj okom prenijeti uhu, u izvedbi Renate Penezić, flauta, i Darka Petrinjaka, gitara. Kroatina Davora Bobića vesela je slušnog obličja u izvedbi Kvarteta tuba XL Zagrebačke filharmonije. Trostavačna Party za dva glasovira skladatelja Alfi Kabilja izazvala je dugo odobravanje u izvedbi Vladimira i Katarine Krpan. Na koncertu Kvinteta Frédéric Chopin pijanist kvinteta Marek Drewnowski praizveo je vrlo uspjelu skladbu Hommage aa Ferdo Livadić za glasovir i gudače Miroslava Miletića. S ravnateljem dogovorena Miletićeva namjera bio je spomen na skladatelja prvoga hrvatskog nokturna Ferdu Livadića, skladanu prije onih poznatih Chopinovih, posebice u uvjetima izvođenja skladbe od sastava zavičajne zemlje mnogih nokturna, koji će istinu o nama nositi povratno i u svoju domovinu. Slijedile su dvije praizvedbe Davora Bobića – Concertino u izvedbi okteta Grand Wind Zagreb uz ravnanje Ante Milića i Dječja suita za bajan solo u izvedbi Mirana Vaupotića. Na istom je koncertu Acco Duo (Ivana Levak Vaupotić i M. Vaupotić) praizveo Međimursku (Vehni, vehni) Josipa Matanovića. Posljednja praizvedba bila je skladba Tri pogleda na osorsku katedralu Davorina Kempfa, gdje je studiozna izvedba Virginia Pavarane otkrila njezinu dubinu, posebice u trećem mističnom stavku s naslovom Pogled na oltar.

Problem je što neka djela iz naše baštine još nisu doživjela praizvedbu. Veći dio novovjekih skladbi posljednjih je godina kratka trajanja. U naše populističko doba i u utrci za nagradama i nadoknadama, treba se nadati da kvantitet manjih djela neće uspjeti preplaviti vrijedna strpljivo pisana veća djela. U tom smislu, bez javne otvorene scene i uravnotežene procjene, posao prepoznavanja i priznavanja vrijednosti ne možemo ni započeti. Osorske glazbene večeri su se kao scena za takav posao pojavile još 1976, a trideseta obljetnica duga puta okrunjena je publikacijom Arkadija Dodi Komanov koja donosi sve postojeće podatke. Mišljenja sam stoga kako nam se ta staza može pokazati kao primjer našeg zajedničkog interesa.

Zlatko Stahuljak