Osjetila s Peristila

Osjetila s Peristila

Carski Peristil dočekao je ovogodišnje reprizne izvedbe Verdijeva Nabucca ispunjen kao rijetko dosad i spreman za glazbeno slavlje koje se i dogodilo u objema izvedbama 23. i 25. srpnja 2007. Redatelj Georgij Paro ostvario je predstavu koja je u osnovi stilski koherentna, preciznih razgraničenja, lišena nepotrebna spektakularnog vatrometa, ukratko koncepcija koja ostaje u ravnoteži sigurnih akademskih rezultata

Velikim gala koncertom nazvanim Operne zvijezde Splitu, uz pripadni vatromet na Rivi, 14. kolovoza 2007. zaključeno je 53. splitsko ljeto, koje je trajalo punih mjesec dana i ponudilo šezdesetak izvedbi u gradu i drugim županijskim mjestima. Reklo bi se, dovoljno razloga za zadovoljstvo i takvu produkciju koja je trebala udovoljiti različitim ukusima. Potvrđujući pripadnost mediteranskom kulturnom krugu, repertoar ovogodišnjega Splitskog ljeta uzima kao moto temu u kojoj govori o Sredozemlju »kao mjestu gdje se žudnja koja poprima ime ljubavi iskazuje bez susprege«. Pjesnička misao trebala je objediniti različite silnice, pokrenuti osjećaje i strasti, naglasiti organsku, a ne umjetnu stilsku koherenciju. Ipak, u životu samu nerijetko smo izloženi ukusu koji nije odveć visok pa su i ponuđena rješenja posvuda upravo takva, uhvaćena u mrežu nemirnih i brzih signala, hibridnih odluka i pojednostavnjenih analiza.

Pokušaji da se konačno pri planiranju velikih umjetničkih projekata, opera, baleta ili simfonijskih koncerata dogovori programska razmjena između festivala, koji odreda traju najviše dva ljetna mjeseca, godinama ne uspijevaju. Posve je izvjesno da se veći glazbenoscenski projekti u Splitu, Dubrovniku i drugdje ne mogu materijalno ni umjetnički amortizirati prikazivanjem samo u jednom gradu. Brojna nastojanja oko zajedničke suradnje propadala su, više se ne govori o jedinstvenu koncipiranju na planu igre, identičnosti festivala ne pomišljaju se na planu ambijentalnosti kazališta, zasebnom radu i planovima svakoga festivala uzduž naše obale nije pronađena alternativa. Neshvatljivo je da se isplati gostovanje ugledna solista ili orkestra iz dalekih zemalja kojima nije ponuđen nastup u nekom susjednom gradu. Menadžment u području organizacije kulturnih manifestacija zatajio je, educiranih ljudi nema, a tim se poslovima na samo njima poznat način bave pojedinci. Nerijetko se događa da se istoga dana održavaju dvije ili čak tri važne premijere ili gostovanja, u nas ne postoji ustanova koja bi to koordinirala. Što će se dogoditi kada Dubrovačke ljetne igre ubrzaju opernu produkciju čak s istim naslovima (Nabucco!) odvojeno od Splita, bez spomena o poželjnoj i jeftinijoj koprodukciji dvaju festivalskih ansambala. Razumije se, sve je više kritičara i teatrologa koji upozoravaju da su festivali izgubili estetski kompas, da je proces estetske dezorijentacije uznapredovao na festivalskim pozornicama hrvatskoga glumišta i opere, kao i to da ne poznamo dovoljno sastav publike ni njezin ukus. Problem političkoga u kazalištu ne odnosi se samo na kadrovsku i ostalu politiku, nego i na pronalazak i potvrdu nacionalnog identiteta. To pak ne znači da bi trebalo obuzdavati cirkulaciju ideja i poetika, nego konačno nadići sheme koje podupiru klanske odnose, organizaciju nekakvih centara interesa i moći, držati stalno u žarištu pitanja repertoarske fizionomije, što pretpostavlja jasno stajalište prema tradiciji, dosadašnjim rezultatima, mogućnostima ansambla i suvremenim kretanjima. Moglo bi se o spomenutim problemima govoriti još dugo, kao i viđenju kritičara onoga što još ne postoji u festivalskom životu, što se ne svodi na običnu deskripciju i percepciju, nego zahtijeva napuštanje kazališnoga mjesta i odlazak iza pozornice, gdje se postaje suradnikom u stvaranju novoga kazališta.

Ovogodišnje izdanje Splitskog ljeta koštalo je 6,5 milijuna kuna i svoje je glazbene i druge programe izvodilo na 21 pozornici u Splitu, Trogiru, Kaštelima i Vrlici. Glazbenoscenska produkcija ponudila je premijernu izvedbu Verdijeva Trubadura, Orffovu scensku kantatu Carmina Burana, nekoliko opernih repriza i niz koncertnih izvedbi. Moglo bi se kazati, program skrojen po ukusu široke publike, bez većih rizika, s naglaskom na koncertnom muziciranju koje je ovoga ljeta donijelo niz lijepih iznenađenja.

Premijerna izvedba Verdijeva Trubadura na 53. splitskom ljetu nije polučila uspjeh kakav se očekivao od popularne opere. Smještanje na neprimjerenu i otvorenu tvrđavu Gripe, čime su zanemarena osnovna načela ambijentalnoga kazališta, a izgubljen i vlastiti prostor za igru, bili su u koječemu presudni za ranjivost projekta po svim osnovama. Zanemarimo li trud koji bi trebalo uložiti u razumijevanje fabule o sudbini jedne Ciganke, svemiru samoće i nemogućnosti komuniciranja, elementima tako bliskim pesimističnom karakteru skladatelja, trebalo je mnogo dobre volje da se prihvati koncepcija talijanskoga redatelja Maurizija di Mattije koji radnju prebacuje na kraj 18. stoljeća, vidjevši Cigane kao gusare, vojnike povezuje s komunarima, sve prilagođeno dopadljivoj lakoći fikcije, koja je ostajala bez psihološkoga središta i unutrašnjega dramskog doživljaja. Sklon dinamici i stanjima sanjarenja, di Mattia tragediju pojedinca ostavlja njemu samu, dok nizom izvanjskih elemenata u stalnu protoku figura-obrisa pokušava pocrtati zlu sudbinu. Scenograf Marin Gozze arhitektonskim konstrukcijama s crno-bijelim fotocrtežima Dioklecijanove palače nije pomogao redatelju da ostvari željene efekte i barem bude bliže koncepciji vremenskoga pomaka. Smještanje šarenih reflektora na vrhove dekora, bez pravoga učinka svjetlosnih mlazova, nisu pridonijeli željenu ugođaju.

Verdijev Trubadur, pun energije i nenadmašna lirskog romantizma, koju će ugledni glazbenik nazvati »talijanskom mukom po Mati«, našao je u dirigentu Ivi Lipanoviću, i uglavnom spremnu orkestru i zboru, uz soliste Mihaelu Komočar, Kamena Chaneva, Kirila Manolova, Zlatomiru Nikolovu, Ivicu Čikeša, Tereziju Kusanović i Špiru Bobana, pouzdan organizam koji je tek u drugoj i trećoj reprizi barem donekle prebrodio jaz na otvorenoj pozornici, koji je uskraćivao punu komunikaciju solista, orkestra i publike. Ukratko, jedna od najpopularnijih Verdijevih opera, koja je istinska apoteoza belkantu, s asocijacijama na bolna i metafizička ljudska iskustva, nije u novoj produkciji 53. splitskog ljeta zagrijala naša zahtjevna srca.

Za razliku od Gripa, carski Peristil dočekao je ovogodišnje reprizne izvedbe Verdijeva Nabucca ispunjen kao rijetko dosad i spreman za glazbeno slavlje koje se i dogodilo u objema izvedbama 23. i 25. srpnja 2007. Redatelj Georgij Paro ostvario je predstavu koja je u osnovi stilski koherentna, preciznih razgraničenja, lišena nepotrebna spektakularnog vatrometa, ukratko koncepcija koja ostaje u ravnoteži sigurnih akademskih rezultata. Glazbeno vodstvo opere iznenada je preuzeo Ivo Lipanović, koji je razmahana pokreta i dostatnom preciznošću pratio pjevače, zbor i solidan orkestar. Odavno se na Peristilu nije dogodila Abigaille poput Gabriele Georgieve, gošće iz Bugarske, pjevačice snažna i ujednačena registra, primjerna dinamičkog i psihološkog nijansiranja, uvjerljive glume i nadahnuća koje vraća vjeru u nepresušno vrelo blistavih interpretacija. Sve uvjerljiviji Nabucco je i Kiril Manolov, koji iz sezone u sezonu sazrijeva puninom tona i finim muzikalnim frazama. Uz iskusnog Ivicu Čikeša, čuli smo prvi put mlade i perspektivne umjetnike Tereziju Kusanović i svježega Sašu Jakelića. Na paklenski uzavrelu Peristilu zadovoljnu publiku ne pokreće toliko ljudska tragika, socijalni i nacionalni potresi, koliko zanosni slapovi glazbe koju baš ništa ne može pokvariti.

Izvedbe Orffove Carmina Burana, pod ravnanjem Ivana Repušića, uz zbor i orkestar HNK, te sjajne soliste Ivanu Kladarin, Svetu Matošića-Komnenovića i Joachima Seipa u akustičkom prostoru Meštrovićeva Kašteleta, praćeni su ovacijama razdragane publike. Dramske i lirske slike smjenjuju se u ritmičkoj deklamaciji s velikim završnim slavljem Fortune, ali i želju da koncertna izvedba što skorije preraste u scenski i plesni pokret koji je nekad zasposjedao sva naša osjetila na Peristilu.

»Slobodna Dalmacija« svoju je tradicionalnu nagradu Judita dodijelila muzikologinji i pjevačici Katarini Livljanić i članovima ansambla Dialogos za izvedbu Judite prema tekstu Marka Marulića. Zrelo i nadahnuto Livljanićeva je uronila u mističan svijet Marulićeva izvornika i oplemenila ga starim glazbenim slogom vraćajući nas u vrijeme srednjega vijeka čudesnom lakoćom i melodijski profinjeno.

Najprije violinist Maksim Fedotov uz glasovirsku suradnju Galine Petrove, a potom i Stefan Milenković uz Zadarski komorni orkestar kojim je ravnao Ivan Repušić, dali su poseban naglasak koncertnom dijelu Splitskoga ljeta. Virtuozno i nadahnuto, prekrasna tona i suptilnih nijansi, Fedotov je isključivo markantnim ruskim skladateljima opravdao visoki profesionalni ugled koji nije mogao ugroziti ni često pretjeran i neprecizan ton glasovira. Milenković je u izvedbi Vivaldijeva Četiri godišnja doba, kao i Paganinijevu La campanella, pokazao koliki je znalac baratanjem tonskim modulacijama i raspjevanim kantilenama ne dovodeći u sumnju iskrenost doživljaja kada su u pitanju i tako poznata djela. Zadarski komorni orkestar, posebno izvedbom Brittenove Simple Symhony, op. 4 i Splitski komori orkestar, predvođen Pavlom Dešpaljem i solistima Ivanom Dragičević i Valterom Lovričevićem, koji je izveo djela Mendelssohna i Dvořáka, otkrivaju visoke umjetničke ambicije i lijepe rezultate ma koliko još bilo potrebno vremena za skupno sazrijevanje i važni rad na osobnom instrumentalnom usavršavanju.

U sklopu glazbenoga programa na 53. splitskom ljetu nastupili su i Edin Karamazov na lutnji i električnoj gitari, odličan Barokni orkestar Europske Unije sa zanimljivim i vrlo dobro odabranim djelima manje izvođenih skladatelja, Dubrovački gitaristički trio, dok je u Vrlici kod Česme izveden Gotovčev Ero kojim je ravnao Hari Zlodre, što je izazvalo veliko zanimanje stanovnika toga kraja.

Ipak, najveći interes vladao je za završni gala koncert Operne zvijezde Splitu na Prokurativama, uz neviđeno zanimanje za interepretacije Inve Mula, Valentine Fijačko, Tomislava Mužeka, Kirila Manolova i Ivice Čikeša. Sve je bilo namješteno u maniri lake bidermajerske varijante, koja se doimala kao zašećerena fikcija s arijama i duetima koje slušamo svakoga dana. Donizetti, Rossini, Verdi, Puccini… neka mala iznimka i, jasno, dodaci Tijardović, Granada i Napitnica! Razglas nemoguć, pozornica preskromna, zbor preglasan, orkestar veseo… dirigent Ivan Repušić sretan! Ako se nastavi tradicija s opernim arijama, a sve ide u tom smjeru, od spomenutih imena valja tražiti koherentniji, izazovniji i programski promišljeniji nastup.

Spomenimo na kraju, ali ne na posljednjem mjestu, da je u sklopu Splitskog ljeta bilo i nekoliko, prije više godina cijenjenih, popratnih manifestacija. Izdvojili bismo fotoizložbu majstora Nikole Vučemilovića posvećenu balerini Ani Roje u Kaštelima ispred Baletne škole od prije pola stoljeća! Balet je stvarno bio za fanatike, bijele figure plesača u prirodi, gdje ih vreba kamera pjesnika i vraća nas u snove kojih više nema!

Tonći Šitin