Okršaj redateljskih lavova

Okršaj redateljskih lavova

Zlatni lav za životno djelo pripao je Timu Burtonu, koji je tom prigodom prikazao očaravajuću 3-D verziju filma Predbožićna noćna mora. S novom tehnologijom nema više crveno-zelenih naočala ni glavobolje, već se s posebnim (krupnim i teškim) naočalama potpuno uranja u trodimenzionalni svijet, koji izrazito pristaje načinu animacije korištenom u tom kultnom ostvarenju

Najstariji filmski festival na svijetu, venecijanska Mostra (pokrenuta 1932. godine), ovogodišnjim je izdanjem proslavila 75. obljetnicu osnutka nizom posebnih događanja i programom s najvećim redateljskim imenima.

Živući velikani u programu su dobili veće počasti od netom preminulih. Michelangelu Antonioniju priređena je minorna retrospektiva od tri kratka dokumentarna filma, a Ingmar Bergman bi bio zaboravljen da mu Ang Lee nije posvetio svog drugog Zlatnog lava za film Žudnja, oprez (2005. ga je dobio za Planinu Brokeback). Posebni Zlatni lav dodijeljen je talijanskom redateljskom velikanu Bernardu Bertolucciju, a Zlatni lav za životno djelo Timu Burtonu, koji je tom prigodom prikazao očaravajuću 3-D verziju filma Predbožićna noćna mora. S novom tehnologijom nema više crveno-zelenih naočala ni glavobolje, već se s posebnim (krupnim i teškim) naočalama potpuno uranja u trodimenzionalni svijet, koji izrazito pristaje načinu animacije korištenom u tom kultnom ostvarenju. Retrospektiva festivala, ove godine pod vodstvom Quentina Tarantina, bila je posvećena špageti-vesternima, no Tarantino se nije pojavio, a kritičari zbog velikoga broja novih filmova nisu imali vremena za gledanje starih ostvarenja.

Tajvanac Ang Lee, uz pomoć američkog kapitala, uspješno se vratio matičnoj kinematografiji i jakim ženskim likovima u dvoiposatnoj drami Žudnja, oprez (Lust, Caution) o skupini mladih koja se u Šangaju za vrijeme Drugoga svjetskog rata upušta u opasnu igru s političkim protivnicima, pretvarajući neiskusnu djevojku u kinesku Matu Hari. Činjenica da je Međunarodni žiri Zlatnog lava dao upravo tom filmu iznenadila je mnoge, ali je, kako je to kolega Rubeša lijepo primijetio u post festum analizi, posve logična uzme li se u obzir činjenica da je u žiriju sjedilo nekoliko ljubitelja filmske erotike. Ipak, doista je teško shvatiti zašto nekoga danas mogu impresionirati obilati slobodni prizori seksa. U slučaju Leeja to je i pomalo licemjerno, poglavito usporedi li se s tretmanom seksa u njegovom prethodnom filmu.

Srebrnog lava za najbolju režiju dobio je Brian DePalma za antiratni film Redigirano (Redacted), svojevrsni igrani pseudodokumentarac u kojem je kroz zapise raznih medija (od amaterskih videozapisa do blogova) dočarao slučaj silovanja i višestrukog ubojstva od strane američkih vojnika u Iraku. Usprkos dojmljivosti, De Palmin dokumentaristički pristup bio je i pomalo odbojan, ali on je dopadljivost svjesno podredio antiratnoj poruci i šok-efektu filma za američke gledatelje.

Specijalnu nagradu žirija podijelili su francuski film Le Graine et le mulet (Kus-kus) tuniskog redatelja Abdellatifa Kechichea o ocu arapske obitelji koji nakon otkaza u brodogradilištu nastoji krenuti u novi život pokretanjem brodskog restorana, te filmska biografija Boba Dylana Nisam tu (I’m Not There), u režiji Todda Haynesa.

Nagradu Coppa Volpi za najbolju mušku ulogu dobio je Brad Pitt za minimalistički odglumljenu ulogu Jesseja Jamesa, a nagrada za najbolju žensku ulogu pripala je Cate Blanchett za ulogu Dylana u Nisam tu. Najboljom mladom glumicom proglašena je dojmljiva, u ulogu potpuno uživljena Hafsia Herzi (Tajna kus-kusa), nagradu za scenarij dobio je Paul Laverty (Ovo je slobodan svijet), a Nikita Mihalkov nagrađen je za cjelokupan dosadašnji rad. Meksički redatelj Rodrigo Pla za svoj film Zona, svojevrsni moderni vestern koji pokazuje da je zakon linča i danas prisutan, dobio je Lava budučnosti, nagradu za najboljeg debitanta.

Žiri međunarodne kritike odlučio je nagradu za najbolji film u glavnom natjecateljskom programu dodijeliti filmu Le Graine et le mulet (Kus-kus), a nagrada kritike za najbolji film u paralelnim programima pripala je slavnom američkom redatelju Jonathanu Demmeu za dokumentarni film Man from Plains (Čovjek iz ravnice) o karijeri i današnjim aktivnostima osamdesettrogodišnjeg bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera. U središtu su pozornosti filma reakcije na knjigu Palestina – mir, a ne aparthejd kojom je Carter, dobitnik Nobelove nagrade za mir i najzaslužniji za mir između Izraela i Egipta, nedavno uzburkao svjetsku, a osobito izraelsku javnost.

Oskarovac Jonatham Demme osobno je primio nagradu od strane žirija kritike, koja se na glavnini festivala smatra najvažnijom nakon nagrada žirija.

Nakon višegodišnjih pregovora, direkcija venecijanske Mostre pristala je popisu nagrada dodati i Queer lava, koju je prvi osvojio film Eda Radtkea The Speed of Life¸ drama o životu maloljetnog delinkventa. Ove je godine u toj kategoriji odabrano 12 filmova, od kojih sedam iz glavnog dijela natjecateljskog programa. No, nijedan od njih nije bio queer film, uključujući i pobjednički, nego je takva tematika u nominiranim filmovima bila skrivena ili marginalna. Jedini film koji je zaslužio spomenutu nagradu, no nije bio u konkurenciji, jest Ljubav Astreje i Celadona (Les Amours d’Astrée et de Céladon) 87-godišnjeg francuskog velikana Erica Rohmera o ljubavi dvoje mladih u vrijeme druida, u kojem protagonist uspješno zavodi i obljubljuje svoju djevojku preobučen u ženu.

Za kraj, spomenimo da je na posebnoj ponoćnoj projekciji prikazan kultni film Ridleyja Scotta, remekdjelo znanstvene fantastike Istrebljivač u konačnoj (sedam godina pripremanoj) trećoj, ponešto izmijenjenoj i restauriranoj verziji nazvanoj Blade Runner: The Final Cut. Mogli smo tom prilikom vidjeti besprijekorno dotjeranu verziju u najstarijoj i najljepšoj Mostrinoj dvorani (Sala Grande) s izvrsnom, atmosferičnom Vangelisovom glazbom, kao i nazočiti press-konferenciji na kojoj su osim redatelja bili i kćerka pisca Phillipa K. Dicka te glumci, mladolika Daryl Hannah, dobroćudni Edward James Olmos i u svijetu filma pomalo izgubljeni Rutger Hauer. Scott je moje pitanje o razlikama u odnosu na prethodnu verziju iskoristio za staru priču o redateljskoj verziji i objašnjenje dokaza da je glavni lik Deckard doista replikant (flashback s jednorogom, na koji se referira origami-figurica u posljednjoj sceni pred liftom), napomenuvši da Istrebljivaču kao film noiru kraj s odlaskom u svijetlu budućnost nikako ne pristaje (za tu mu je potrebu Kubrick posudio neiskorištene snimke planina iz Shininga). U odnosu na redateljsku verziju ubačeno je (tj. produženo) nekoliko scena: predzadnja scena, s golubom, dobila je noćnu pozadinu, ubačen je spektakularan panoramski pogled na grad s Deckardovog balkona (dosad poznat samo iz neiskorištenih skica), produljena je scena s brojnim biciklima na ulici, dodane plesačice ispred bara sa zmijama, dodan (Deckardov) pogled na velebnu Tyrellovu palaču pri prvom dolasku, a i scene okršaja i ubojstava postale su krvavije. Zapravo, može se reći da je riječ o uljepšanom izdanju redateljske verzije u kojem su ispravljene manje greške i ubačeno ono što je od početka zamišljeno da bude u filmu. Te su izmjene daleko opravdanije i prihvatljivije od Lucasovih mijenjanja bandova vanzemaljaca, ubacivanja zalazaka sunca ili mijenjanja Vaderovih dijaloga, i to još u filmovima drugih redatelja.

Zlatko Vidačković