Nima Splita do Splita

Nima Splita do Splita

Unatoč drvenoj, teatralnoj, nimalo maštovitoj i upravo katastrofalnoj režiji, sjajni Smojin tekst pun života, slikovitih karaktera i hajdučkoga dišpeta ipak je uspio, makar vidno grogiran i uz pokoje sudačko odbrojavanje, preživjeti Marušićevu torturu i solidno izdržati test vremena

Kad potkraj svibnja svake godine u novinama pročitam kratku vijest da je Programsko vijeće HRT-a jednoglasno usvojilo ljetnu shemu za predstojeću sezonu kiselih krastavaca, priznajem da mi spomenuta novost uvijek izazove nedoumicu i čuđenje koje bi se u stripu ilustriralo golemim upitnikom nad glavom. Ljetna shema – pa što se tu ima usvajati, pogotovo jednoglasno? Znate i sami, program državne dalekovidnice svakoga se srpnja, kolovoza i rujna iz dana u dan svodi na beskrajni niz repriza, predvidljivo prošaranih novom sezonom Čarolije, Bojama turizma, nekim mozaičnim i navodno zabavnim projektom inventivno naslovljenim Malo misto ili +30 u hladu te skraćenim snimkama kakva lakoglazbenoga festivala i izravnim prijenosima ispadanja domaćih nogometnih klubova iz prednatjecanja Lige prvaka i Kupa UEFA. Činjenica da komercijalne TV-postaje, koje i tijekom ostatka godine grcaju u reprizama, ljeti u tom segmentu nadvisuju HTV (štoviše, sugeriraju nam da uz neprekidna i iritantna ponavljanja serijala Naša mala klinika, Svi vole Raymonda, Cosby Show, Bibin svijet, Bračne vode... naš žuđeni odlazak na Azurnu obalu uistinu ne bi imao smisla), previše ne mijenja na stvari. Naime, za razliku od javne TV-kuće s Prisavlja, privatne postaje ne ubiru pretplatu, pa bi vrijedilo razmisliti o mogućnosti da se tijekom HTV-ova tromjesečnoga kolektivnog godišnjeg odmora plaćanje gledarine jednostavno ukine, ili barem da se prepolovi iznos mjesečne pristojbe kojim gledatelji domaći obični subvencioniraju ljetovanja tuzemnih TV-vedeta.

Srećom, zvonari Katedrale duha u ljetnom periodu svakog nas sparnog srpnja obraduju (i zavaraju!) posezanjem u bogat HTV-ov fundus, odakle izvuku neki siguran zgoditak. Ljeto za ljetom Naše malo misto se tako izmjenjuje s Velim mistom, a Gruntovčani s Prosjacima i sinovima. Ovoga je lita vilovitog izbor pao na, unatoč svim prigovorima ipak antologijsko, Velo misto legendarnog Miljenka Smoje i diletanta Joakima Marušića. Moguće je samo pretpostaviti što bi neki darovitiji redatelj napravio od izvrsna Smojina književnog predloška, impresivne kronike najluđeg grada na svitu u koju je lucidni Mali Marinko ugurao sve stereotipe i opća mjesta o Splićanima (i šire Dalmatincima), o ljudima teška karaktera i vedra duha, o prznicama i fakinima, o lažnoj gospodi i šutljivim težacima, o farabutima i berekinima, o pojedincima dritin ka konopi i onima šetebandjere. Unatoč drvenoj, teatralnoj, nimalo maštovitoj i upravo katastrofalnoj režiji (sjetite se samo nevjerojatno statičnih i nezanimljivih sekvenci nogometnih utakmica i masovnih prosvjeda, ili nepostojećeg drugog plana), podcrtanoj tragikomično realiziranim eksterijerima, očajnom maskom, neprestanim preglumljivanjima i traljavo izvedenom kazališnom scenografijom, što zajedno cjelini ponekad daje neželjen prizvuk trasha, sjajni Smojin tekst pun života, slikovitih karaktera i hajdučkoga dišpeta ipak je uspio, makar vidno grogiran i uz pokoje sudačko odbrojavanje, preživjeti Marušićevu torturu i solidno izdržati test vremena.

Jer, seriju epskog zamaha kojoj se prije desetak godina, jednako kao i Smoji, pogrešno i tendenciozno prigovaralo zbog ideološke opterećenosti i navodno pristrana prikaza povijesnih detalja sagledanih kroz crvene orjunaške naočale, lako je odčitati ponajprije kao duhovito ismijavanje svih ideologija i režima, od austrougarskog preko onog kraljevine Jugoslavije do jasno naznačenih poslijeratnih skretanja i izdaje revolucije. S iznimkom proletera i poštenjačine Ferate, te neupitna intelektualnog autoriteta Profesora, nitko tu nije pošteđen kritike i ironije. Ni kraljevac Tonči, ni naivni revolucionar Očalinko, ni propala buržujka Violeta, pa ni vrlo zadrti komunist Papundek, usukani i povučeni momak koji nakon rata neće odoljeti zovu moći. Istodobno je jasno da je Smoje sve vrijeme na strani malog čovjeka, ponajprije oličenog u očinskom liku Meštra (odveć ekspresivan i egzaltacijama sklon Boris Dvornik, koja je valjalo više obuzdati), ali i Marijetina oca težaka (uobičajeno izvrsni Fabijan Šovagović), te donekle i u osobi Njegove Visosti (raspoložen i uobičajeno slikovit Špiro Guberina), žilavog i narodski mudrog vlaja koji će preživjeti i nadživjeti sve povijesne mijene.

Napokon, u svjetlu recentnih posrtanja splitskoga Hajduka i mafijom premrežena domaćeg nogoloptanja, vrijedi i s nostalgijom se prisjetiti svijetlih vremena majstora s mora, iz razdoblja kad je nogomet nedvojbeno bio više od igre.

Josip Grozdanić