Nije bilo kruha, iako je lutaka bilo

Nije bilo kruha, iako je lutaka bilo

Marin Blažević, Razgovori o novom kazalištu, Centar za dramsku umjetnost, Zagreb, 2007.

Notorna je činjenica da se novija hrvatska kazališna povijest piše monografijama, i to uglavnom, ali ne uvijek, monografijama onih čije je životno djelo završeno. Zbog toga, nažalost, i ono bitno ostaje prepušteno bilježenju tek artikulacijom i prostorom ograničene dnevne kritike te periodikom, koju u nas prije treba zvati sporadikom. Kako se noviji kazališni stvaratelji baš ne guraju pred vratima izdavača s rukopisima u rukama, neke tendencije hrvatskog kazališta gotovo su zaboravljene jer blijedi sjećanje sudionika s ove ili one strane rampe, ulice, trga ili Straduna.

Spomenute pogreške, pa i mali dio nepravde učinjen novokazališnim težnjama u Hrvatskoj, odlučio je ispraviti Marin Blažević, docent na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, koji sustavno proučava tu, bezuvjetno rečeno, bolju polovicu hrvatskog kazališta. Dva sveska i više od sedam stotina stranica Razgovora o novom kazalištu koje je vodio s njegovim protagonistima, od Ivice Boban i Branka Brezovca, preko Vjerana Zuppe i Damira Bartola Indoša, do Gordane Vnuk, Vilija Matule, Gorana Sergeja Pristaša, Nataše Rajković i Bobe Jelčića, Boruta Šeparovića i Ivice Buljana, dio su pokušaja ispisivanja te nepoznate povijesti, i čine svojevrstan dodatak njegovoj doktorskoj disertaciji naslova Produkcija i recepcija novog kazališta u Hrvatskoj. No, Blaževiću nije želja bila tek prikazati kako je novo u hrvatskom kazalištu u protekla četiri desetljeća nastojalo postati i ostati, nego i dokazati da je to novo, koliko god problematično kao objedinjavajući pojam, zapravo nastavak staroga, ili Staroga, drukčijim sredstvima.

Zato je u svim dijalozima, koji tek u slučaju tandema Rajković–Jelčić postaje višeglasan, pored povijesne perspektive i kronike skandala koji su u hrvatskom glumištu nastajali svaki put kad bi novo pokušalo zauzeti barem dio pozicija starog, i pored sama definiranja novoga kao izvedbene, produkcijske, estetičke, političke i etičke činjenice, jedno od stalnih mjesta i pozicioniranje u odnosu na teorijsku, redateljsku i pedagošku ostavštinu Branka Gavelle. Blaževiću je cilj pokazati da se gavelijanstvo nije zadržalo u kazalištu iz kojega je pobjegao, ali ni u kazalištu koje je bijegom osnovao, kao ni na Akademiji koja se Gavelllinim anegdotama ponosi, nego u radu istraživača koji su išli protiv glavne struje hrvatskoga kazališta, redateljskog kartela, stečenih pozicija, okoštale pedagogije i bezidejne izvedbe. Razgovori o novom kazalištu zato su samo dio velikoga plana, ne samo Blaževićevog nego i moćne gomilice koja pomalo mijenja Akademiju iznutra, a treba se nadati da će promijeniti i ustaljene putove hrvatskoga glumišta, od koje su neki sugovornici u ovoj knjizi, dok su drugi sudjelovali u sabiranju Gavellinih tekstova u naslov Teorija glume kako bi se sistematizacijom koju Doktor nije ostavio napokon pronašlo i neanegdotalno utemeljenje utemeljitelja.

Čak i kad se ne govori o estetici, što jest nominalno glavna tema, ali je raspršena na bogate individualne prikaze vlastitog rada, jedna od nezaobilaznih točaka svakog od ovih razgovora institucionalna je nevoljkost da se novokazališnim težnjama pruži potpora, i to uvijek u trenutku kad im je ona najpotrebnija. Iako u Indoševu slučaju možda može biti riječi o radikalnom otpadništvu i izvedbi koja bespoštednom akcijom možda čak i straši birokrate, ili kod Ivice Boban činjenicom da ona zaista jest prva probijala led, u svih ostalih dogodilo se slično, i to ne može biti slučajnost. Jer, na početku je možda i pronađen neki podrum koji je trebalo vlastitim novcem pretvoriti u prostor za probe prvog ili drugog projekta, ali izostanak potpore dogodio se redovito onda kad je iz podruma trebalo izaći na vidjelo kao punopravni član, čak i vodeći segment reprezentativne, sveukupne kulturne slike, ili kad je inozemni uspjeh već postao odveć vidljiv da bi ga se moglo ignorirati. U tom trenutku dolazi do nemoralnih ponuda, iznenadnog nedostataka termina za probe i igranje predstava, izbjegavanja ugovorenih financijskih obveza, sazivanja ideoloških komisija, dakle svega onoga što je establišmentu na raspolaganju kad treba, kako kaže Šeparović, kao vrijedni vrtlar odstraniti korov. I to se ponavlja bez obzira na ideološke mijene, rat, raspad jednog i nastanak drugoga društvenog uređenja, jer unutarnje su silnice koje hrvatsko glumište drže reprezentativnim i građanskim jače čak i od toga.

S druge strane, brojne međusobne veze, suradnje, suživoti, čak i prijateljstva, neka razvrgnuta ili zaleđena, ali neka i vječna, između svih osobnosti koje se, uz Blaževićevu pomoć, samoiznose u ovim Razgovorima, u konačnom zbroju ipak niječu autorov pokušaj stvaranja eventualne zajedničke platforme, iako im kontekst jest sličan, što pogotovo mlađi priznaju ne propuštajući navesti Eurokaz kao središnji formativni impuls. U tome i jest najveći problem svih, te jedna od rijetkih nedvojbenih poveznica ovih Razgovora o novom kazalištu. Jer, dok je s jedne strane birana grupica umjetnički profiliranih individualaca, s druge strane je fronta onog starog kazališta koje sa stečenih pozicija ne odstupa. Priča o novom kazalištu zato i zvuči kao serija proplamsaja koji nestaju brže nego što su se pojavili, jer projekti se pripremaju po nekoliko mjeseci, a ponekad i godinu ili više, a nakon toga žive onoliko koliko im je dopušteno živjeti, zaborave li se inozemna igranja od kojih su većinom preživljavali svi, od Coccolemocca, Kugla glumišta i Pozdrava, do Montažstroja i Badco. podjednako. Od novog kazališta, dakle, u nas nikad nije bilo kruha, iako je lutaka bilo.

Kako je ova knjiga neslužbena povijest hrabrijega dijela hrvatskoga kazališta u posljednjih četrdesetak godina, Razgovorima nedostaje još samo indeks pojmova, od strukturalnih i institucionalnih, među kojima su neki i dalje živi, kao ZKM i ADU, a neki i nisu, kao CKD, Dubrovački dani mladog teatra i IFSK, preko časopisa »Prolog« i »Novi Prolog«, pa do osoba uključenih u proces potrage za novim. S kritičarske strane nezaobilazni su Dalibor Foretić i Petar Brečić, s redateljske Georgij Paro, pa i Ljubiša Ristić, dok se kao suradnici s drugih polja spominju Slobodan Šnajder i Branko Matan, no kao konstanta organizacijsko-kontrolnih mehanizama ostaje, i dalje aktivan, Duško Ljuština. Jasno, u frekventnije jedinice indeksa ubrojio bi se i Eurokaz, kao velika tema svih Razgovora, ali i BITEF, a od inozemnih uzora Wilson, Artaud, Brecht, Barba, Fabre...

Ključne figure ipak su Ivica Boban, Branko Brezovec i Damir Bartol Indoš, trokut i dalje fascinantnih i još uvijek otvorenih opusa, od kojih sve novokazališno u nas možda ne počinje, ali kroz koje traje bitno dulje nego kroz sve one koji su u ovim Razgovorima spomenuti ili nisu, ali koji su se putem pogubili, bilo da su odustali ili pristali. Ipak, nije slučajna važna uloga, pozitivna i negativna, Georgija Para, koja bi se, da postoji slična knjiga s druge strane barikade, mogla pripisati i Branku Brezovcu. Njihov razgovor, ne samo o novom kazalištu nego kazalištu uopće, uz, na primjer, moderiranje Vjerana Zuppe, tek bi trebalo čitati kako bi se ispisala cjelokupna povijest hrvatskog kazališta. Razgovori o novom kazalištu donose tek njezinu zanimljiviju, bolju, u inozemstvu uspješnu, ali kod kuće zanemarenu stranu.

Igor Ružić