Musica antiqua, musica nova

Musica antiqua, musica nova

I upravo tako treba biti: jedan se krug u zatvaranju i stilski i ciljano kontrapunktski oslanja na onaj drugi, čiji dolazak sa zaključkom ljeta već najavljuje sezonski redovite, a prema tiskanu programskome predlošku barem jednako zanimljive, a možda i provokativne koncertne sadržaje

I čini se da će baš po liniji Musica antiqua, musica nova, i nova zagrebačka sezona potražiti točke križanja s posljednjim srpanjskim ljetnim večerima s Kaptola i donjogradskih muzejskih prostora, gdje riječ rane i priležnice joj dobarokne glazbe zvoni snagom i staroga (romantičnim vibratom okupana) i starodrukčijega (muzikološki i povijesno osviještena) tumačenja svijeta od (još) mladih dana.

Tako će u liku glasovita belgijskoga dirigenta i glazbenika Philippea Herreweghea kao gorljiva branitelja stare prakse u novome (izvođačkome) ruhu, i susreti (ne)pomirljivih različitosti, pa i oprečnosti u djelima Mahlera i Richarda Straussa, doživjeti provokaciju prvoga reda, da bi s listopadskim terminom iz ciklusa Lisinski subotom, ali i onim inauguracijskim za Forte fortissimo s orguljama Nizozemca Tona Koopmana, zbirka sučeljavanja mrtvih jezika u svevremenoj glazbinoj misiji doživjela zamah bogate uzlazne putanje. Od Bacha do Buxtehudea, od Bacha do Ligetija i Frane Paraća – primjerice u zaključku Sfumata Zbora HRT-a, šareni je izlog boja s obzora nove zagrebačke sezone, u kojoj Musica antiqua, musica nova okuplja i Gabrieli Consort & Players, odmah i kao finu spojnicu sa sedmerostrukom listom Hrvatskoga baroknoga ansambla, i to u prilici i stilski proširene (nebarokne, a klasično bečke) tonalnosti Antonija Salierija i navodno mu crvene krpe, Amadeusa Mozarta.

S druge strane brda iznad oblaka, po putu tihe i uporne energije, svoju je stotku od sonatnoga Scarlattija već načela čembalistica Višnja Mažuran. U 2007. dostojanstveno se spominjući 1757. kao godine smrti rodonačelnika jednostavačne (pirinejske) minijature s mirisom rokokoa i galantne, pretklasične epohe, prvakinja hrvatskoga čembalizma u rastu iz fantastične je brojke od 555 sonata odabrala njih stotinu, da bi u peterostrukome nizu cjelovečernjih programa, od svibnja do prosinca, posjetiteljima zagrebačkoga Muzeja za umjetnost i obrt, ali i festivalskim gostima skorašnjih Varaždinskih baroknih večeri, otkrila živo srce Scarlattijeve čarobne muzičke kutijice.

Dokazali su to i staklasti zvončići prvih četrdeset sonata posloženih po kontrastu tempa, tonaliteta i glazbenoga materijala, a »njihova melodijska, ritmička i ugođajna raznolikost« u Višnji Mažuran pronašla je jednako otmjenu i produhovljenu interpretatoricu.

Staro za novo u prizivu i najnovijih kajdi za Zagrebačke ljetne večeri okupalo je i majstorski nastup orguljašice Ljerke Očić te slovenskih umjetnika Stanka Arnolda i Branimira Slokara. Uz muzikalno prodornu riku visoko pozicionirane trublje i moćno prodorna trombona, na starinskoj je kraljici s nebrojeno svirala i pedala i sijevala i grmjela glazba novoga harmonijskoga poretka, a Ajdičev i Lisjakov slog za prvoga je izlaska pred prepunu katedralu prikazao maštovitu igru neobarokne pozivnice za prasak koncertantno efektne moderne. A modernom je odzvonila i austrijska rana glazba od Maksimilijana I do Josipa II kao tematski određena cjelina srpanjske zagrebačke ljetne ponude. Četiri izvođački sjajno ekipirana sastava i ansambla prošetala su zemljovidom i alpskih gora i jezerskih dolina, da bi uz Schikaneders Jugend slikovito jodlali i na uzorak pop-glazbe 18. stoljeća. Zato i šalmaj i gajde, zato drombulja i organistrum kao prirodna popudbina svih sajmišta, svadbi i narodnih veselica, gdje je i tada još putujući pjevač i svirač – lyrant Johann Josef (Mozartov budući libretist Emanuel) Schikaneder jeo kruh svagdanji. A ono što je jednom i negdje (usmeno ili pismeno) sačuvano, u rekonstrukciji novostasalih šikanederovaca Andreasa Helma, Albina Paulusa i Simona Waschea odmah biva i oživljeno, izvedbeno lakotaktno se i muzikološki provjerljivo pritom pozivajući na pučko i gradsko samoučilište austrijskih, njemačkih i mađarskih zemalja s kraja 18. stoljeća.

Prevelik odmak od proklamirane teme i vlastita nazivlja zapažen je pak u nastupu L’Orfeo Barockorchestera pod vodstvom violinistice Michi Gaigg. U opusima Bacha i Antonija Vivaldija teško je, naime, bilo prepoznati zacrtan model austrijske rane (dobarokne) glazbe, u kojoj se ni kriv, ni dužan, ni manje, ni više, zatekao i jedan najklasičar – Wolfgang Amadeus Mozart?! I to u maniri kruto kontrolirane interpretacije tipa: tako je to (u baroku) moglo biti, a čiji način fraziranja i luk daha s oznakom non legato i senza vibrato i nije na ti s divertimentnom zaigranošću unikatna, svemocartovskoga platna. Programski široko postavljen usklik Tu felix Austria označio je i gostovanje skupine Armonico tributo Austria gambista Lorenza Duftschmida, čiji set replika staroga instrumentarija uz podcrtanu vodilju »tri stoljeća austrijske rane glazbe«, smjelo (pa i drsko!) priljubljuje čak i Orlanda di Lassa i Claudija Monteverdija!? I iznenađuje zapravo ta sloboda što resi inače stroge branitelje čiste povijesti i čistih računa u glazbi nepouzdanih i proizvoljnih spoznaja, a u ime koje će i austrijski novovalovci s okusom starine, i nonšalantno i nerijetko bez znanstveno utemeljena argumenta, baš lijepo pročešljati složenac od najudaljenijih zemljopisnih staništa.

I još jednom stoga bravo, bravissimo i za Renea Clemencica i za njegovu kapelu od punokrvnih sokova, uz čije će i osviještene i ludo nekontrolirane poskoke po antiknoj crti Schmelzera, Bibera i drugih meštara srednjoeuropske (i austrijske) rane glazbe, i nova crta sviranja blistati sjajem najzdravijega sunca!