Mravi u Abesiniji

Mravi u Abesiniji

Iz romana Nekrolog za M.

Eh, da je mogao, Anza B. bi se Jagodi obradovao, strepnjom zatočenika koji je ostavljen da ode bez prava na vlastitu priču, nije više s drugima smio dijeliti ni nesreću, a Jagoda bi znala prići tako da se ne vidi. Ali nije mogao, jer su im se vremena tek dodirnula: smrt ga je zatekla u predvečerje, dok se sunce skrivalo iza velikoga čempresa, čas s jedne, čas s druge strane, a ova je priča još bila u školskoj torbi, u sjeni čempresate, s pregradama u koje nije mogao stati teret sudbinske tišine što se upravo slijegao. Dogodilo se opet ono o čemu Profesoru B., koji je i smrt na granici pretvarao u pravila iz sjećanja, tužni djačić rodjak Ivo Miljan piše stotinu godina prije, objašnjavajući zašto je obećane novce potrošio, pak liepo najmio konja: jer mazga mi se nipošto ne dopada, buduć sam mojim očima vidio kako je razkomadala maloga Toma Vlahutina. Nije klerik Ivo htio da mu mazga postane sudbina, pa iako je oko izbora koji su mu bili dani postupao po iskustvu i oprezu, možda bi na kraju, kad bi se to u životu kao u priči moglo, birao odlazak poput onoga koji ga je tako rano uplašio, kada se u ispovjedaonici načita graničnih putova na kojima se susreću od mazgi mnogo gora bića s nebeskom dopusnicom. A starom je uzniku iz zeničke tamnice i logorašu s Lipara i Mamule koji je najduže od svih zatvora proveo u onome s drugih mora, između dalekoga istočnoga mora i njegova, maloga mora, pritisnutoga i te smrtne večeri sumrakom od nevidljive južine, zatvoru tako sličnom pravima, gdje su susjedi i rođaci stražari, a kralj se poslije uvijek pokaže nedužnim, starom je Anzi B. dakle bilo dano da ode na način kako se na granici umiralo, po običaju a ne po presudi, s mirisima i slikama kraja. Konop od ulara je omotao oko srednjih, koščatih i nesalomljivih prstiju, mazge su mušičave, a jesen je sve do Mrtvoga dana topla i na vodi će tekućici biti razloga za otimanje. Mazga je jurila u nigdje, a on se nije mogao, oni koji su trčali za njom i davali maha njezinoj obvezi bi kazali nije stigao, osloboditi, dok se u priči vidi Anzu B., kako bez obuće, koju će trkači koji ne mogu stići pokupiti, odlazi s mirom večeri u koju je i izdaleka žudio zatvoriti svoju samoću. – Jagoda – kakvo je to ime, što uopće znači jagoda – pitao bi Anza B. hinjenom naivnošću ograničenja kojima granica njeguje suzdržanost, kao što su njezini kolege u afričkoj mirovnoj misiji gdje radi kao liječnica, s iskustvom jezika u kojima se imena ne jedu iz opreza, čudili kad im je prevedeno. –Jagoda je strober – rekli bismo mu, pozivajući se na one koji su one koji su s brodom iz Amerike u njegovo doba našem starom kraju donijeli ime za male i tada još slatke, crvene plodove. Svršilo bi time da ne jede jagode, jer se od ljudi njegove dobi takvo što ne očekuje, a poznavati običaje i pravila granice je važno, ma gdje granica bila, u priči, jeziku ili u pijesku, ako se želi biti s onima u kojima je ona, bila crvena ili tek sazrijevala.

Talijanski poziv Anza B. nije očekivao. Otkad su mu ustaše rekle neka napusti ured općinskoga načelnika, nije pokušavao utjecati na događaje. To što ustaše postavljaju svoje ljude, ma koliko u takvima oskudijevali, bilo mu je logično i prije nego što su, nezamislivo brzo, prepustili Talijanima polovicu općine. Otišli su, ne osvrćući se na kraj, ni svojtu. U prvim danima ratne smutnje, dok ustaše nisu stigle proglasiti svoju vlast, Anzi B. uspjelo je podijeliti brašno što se slučajno zateklo u vojnoj kompoziciji na sporednom kolosijeku male željezničke stanice, ne priječeći ni onima s druge strane granice, a s istim strahom od gladi, da uzmu koliko mogu ponijeti. To, razumije se, nije moglo ostati nezapaženo ni kod koga kome je nešto značilo, a značilo je mnogima, i to različito. – Vi ste bili izabrani za načelnika, zar se ne biste trebali vratiti na dužnost, mi, za razliku od onih koji su vas potjerali, želimo razumjeti volju onih koji su vas birali – kaže mu mladi službenik u civilu, dok tenente Sbrollini, koji ga je doveo, stoji do vrata. Anza B. ipak pokušava izaći, pa odgovara da su se prilike promijenile, on politiku ne razumije, uostalom ti koji su njega smijenili njihovi su saveznici i prijatelji, zašto se ne bi s njima dogovorili tko će voditi općinu, dok se prilike ne razjasne. – Nema se tu što razjasniti – ton postaje prijeteći – vi ste sada u Italiji, imamo svoga kralja i on ne sluša strane preporuke o tome tko će upravljati njegovim podanicima. Kaže im da ne zna talijanski, a i da ga trebaju razumjeti kako od Mačeka nema nikakvih vijesti.

Znate, ja jako volim Konavle, nije da se ulagujem jer to meni ne treba, priča Jagoda. Terasa je u Miška na Pilama, kasna je jesen i krupne kapi iz zatamnjenog neba samo što se nisu počele probijati kroz staklena vrata otvarana žurbom onih koji umiču. Dakle, ja volim konavoske čemprese i zalaske sunca, onuda sam ja bila puno šetala nakon rata: najljepše je u proljeće, kad je sve u cvatu i friško, po kamenim pločama ponad mora oko Radovčića. A Molunat jako volim, da, Molunat je tajanstven, a more je crno i gusto. No dobro, ak nećete povedati nek nećete, valjda imate razloga... Kažem joj da je klima u ljudima a ne u čempresima. – Klima određuje ljude i čemprese na isti način – smije se – određuje ono kako oni žive i ono kako oni planiraju gdje će večerati ili doručkovati, klima određuje način kako se udvara i gdje se dame odvodi u šetnju, klima isto tako određuje način na koji se ratuje ili pak tuguje. Mi na sjeveru nemamo onog vašeg šiloka ili rosate koji nadahnjuju pjesnike ili samoubojice. Klima je jako važna i boji cijeli život, naročito na jugu... Jagoda C. je na granicu došla u ratu i ostala u njoj na dalekim horizontima, u ratovima koji ne mogu prestati, ni kad se vraćaju u riječima priče.

Odveli su ga u Kotor. Pitaju ga za neke iz kraja, kažu da su komunisti. Nije talijanski istražitelj prvi koji Anzu B. pita za komuniste, činio je to s istom grimasom sreski načelnik kad bi ga, reda radi, pozvao, službujuće zabrinut za sigurnost granice. A kad bi čuo za komuniste Anzu B. obuzela bi nelagoda kao i ono nedjeljno jutro dok su poslije prošloga rata vodili dum Vicu prema štriku pripremljenu na murvi iza crkve. Bio je s onima kojima je i pop bio kriv za novoga i nepoznatoga kralja kojega nisu željeli i o kojem ih nitko ništa nije pitao, skinuli su ga s oltara, a puna crkva držala se zakona šutnje, nitko ništa nije vidio, te ga čitavu vječnost pratili tih nekoliko koraka do vješala. Ali dum Vice je šutio, pod vješalima i poslije na sudu, a Anzi B. tada se otkrilo kako oni koji dum Vicu ipak nisu objesili nisu komunisti, jer da jesu, bila bi to druga priča, te da o onima za koje zbilja ne znaš da su to za što te netko pita jesu li, treba šutjeti, ma koliko se priče u šutnji topile. Kada se vratio s jutarnje mise koju je u kotorskoj katedrali Svetoga Tripuna služio neki dosadni vizitator iz Rima, pa su ga još zadržali na doručku s uvijek istim pitanjima, prefekt nije znao što bi s Anzom B., želio je nedjelju za sebe, ali ni to se eto ne može. Primio je popis onih koje rebeli žele razmijeniti za petoricu visokih talijanskih časnika zatočenih u crnogorskim brdima, oni ne samo što već znaju da je Anza B. pritvoren, nego ga zovu k sebi. Je li prefektu put brašna promaknuo ili o pripremanju kruha na granici nije znao dovoljno, za našu je priču manje važno, nedjeljnog se tereta tek želio što prije riješiti. Umjesto s mazgom pretovarenom lijekovima iskupljenja na vijugavom putu ustanicima uputio ga je na brod Citta133 di Marsali. Karta iz logora Klos u Albaniji stigla je na granicu pred Božić, a Anza B. je već bio mnogo dalje. Putovanje brodom iz Drača u Trst, pa vlakom opet na drugu stranu juga možda je moglo biti i zanimljivo, trajalo je dugo, a karabinjerima koji su ih pratili nije se žurilo. Drugu ratnu godinu proveo je na Liparima, u barakama gdje su zatekli brošure onih koji su prije njih tu čekali. Anzi B. je bilo barem toliko jasno da ustaše čekajući nisu ništa naučili, pogotovo ne o oslobođenju, koje mu je i onda i sada, u svakom vremenu i svakom mjestu na svoj način, bilo na pameti.

Eto, sad malo prije, dok sam odgovarala na onu vašu prethodnu poruku, zove mene Sarajevo – javlja Jagoda. Ja nisam u Bosni bila godinama, ali gajim neka stara prijateljstva koja datiraju iz doba sarajevskih snajpera, sve su to ratni druzi koji žive svoje civilne živote na razvalinama Sarajeva i Mostara, tamo se ne događa ništa, tamo je mrak kao što je mrak i bio u onom prokletom tunelu ispod aerodroma. To je za mene još uvek nekaj o čemu ne mislim svjesno, me razmete, to je bilo toliko bolno da se ja time još ne ufam baviti. Ja se sećam kad su prvi zatvorenici iz Dretelja pušteni, kad ih je Crveni križ dopelal na Korčulu, ja sam tam bila. Čekali smo ih i spremili u onaj franjevački samostan na Badiji, gadan posel je to bio, gadan posel no našao se jedan Korčulanin normalan, taj nam je pomogel, dobili smo brod, a dalje nas nitko nije mogao zaustaviti. O tome bi trebalo pisati, a ne o Africi... Zenica, u Zenici da se stane, imali su kolosalan kolonijalni hotel za internacionalce, u Zenici se jela najbolja teletina na Balkanu. Zenica zimi, snijeg do koljena, zima, amice, zima... a potom prema Tuzli, kroz smrznute planine i borove otežale od ratnog snijega.

Logorske vlasti s Anzom B. nisu imale više sreće od kotorskoga prefekta. Ne samo što nije sudjelovao u pobuni logoraša komunista nego se i prije i poslije nje osjećalo da se ne razumiju. – Zašto ne biste otišli u Hrvatsku – pita ga žena iz Crvenoga križa, koja u sjenici popunjava formular – hrvatski ambasador u Rimu je Dubrovčanin, stalno prosvjeduje što tu radite. Anza B. joj govori da želi doma, kako ničim nije izazvao ni talijanske ni hrvatske vlasti na takvo postupanje sa sobom, da se želi baviti maslinama i ložđem. Politiku kakvu vode ne razumije, ne može otići u drugu Hrvatsku od one za koju jedino zna, gdje su njegovi i gdje se rodio. Žena čudna imena gleda ga kako visok uspravno odlazi uz malog karabinjera. Dopuštaju mu da priđe dijelu logora u kojem su mladi prinčevi iz Abesinije. Italija je tamo, na dalekoj obali već poražena, ali ni njima ni njemu to nitko nije rekao, niti bi im u razgovoru bez riječi ta potvrda onoga što su znali da će se dogoditi što značila. Bili su sami, svatko sa svojom slobodom, visoki i mršavi plemić siva lica i upalih očiju, i baštinik stare dubrovačke granice koju se nije moglo premjestiti, svatko sa svojom samoćom. Anza B. pogledom slijedi mladića koji opet promatra mrave, danima, mjesecima. Sjeća se mravinjaka koje bi raznio dikelom dok bi trapio tvrdu, sitnim kamenom zasićenu baštinu s koje ga žele iskorijeniti i ne razmišlja ništa. Ima li pod pustinjskim pijeskom mrava, uopće ga ne zanima: abesinski princ toga je popodneva njegov kralj, ma čime se pritom bavio.

Htela sam vam pričati o Etiopiji, meni je to magična zemlja oduvek, ne samo zato jer nikad nije bila kolonizirana: onaj Mussolinijev jadni pokušaj protektorata neću ni spominjati. Daklem, danas sam se bavila Etiopijom, nasty business, malo se o tome govori, izgleda gadnije nego Darfur, veliju da prvo moram Etiopiju procijeniti... A sinoć sam se vratila s granice sa Sudanom. Upravo surovo lijepi pejzaži. Šetala sam suhim koritom rijeke koja bi trebala biti moćna kao naša Sava kod Zagreba, ali suša je već tri godine. Ručala sam dolje u sjenici neke pogranične krčme: prva prava afrička hrana nakon dugo vremena. Malogranični prelaz granica koje su službeno zatvorene. Deve i trokolice koje vuku magarci. Muškarci u dugim bijelim haljama i s isto tako bijelim turbanima, visoki su i dostojanstveni. Kreću se polako, sve je tamo usporeno i nikome se nikuda ne žuri, a kako i bi kad je po danu plus četrdeset, jutra su prohladna, pa se kava pije na otvorenom, iz fildžana, s toplim zaslađenim mlijekom. Pa imate Eritreju, lijepa zemlja u kojoj većina novinara sjedi u zatvoru, tko hoće na faks prvo mora odraditi godinicu, dvije prisilne vojne službe koja se sastoji uglavnom u kopanju rovova prema etiopskoj granici.

Posljednji put Sbrollini ga je vezao u lipnju, posljednje godine talijanske uprave nad krajem, u Kotor se s njima vozio učitelj Prosdocimo, na odlasku. Sbrollini se nije mogao oteti dojmu da je riječ o rastanku, s obojicom. Veliki i lijepi trenuci, kao ni stvari nemaju cijenu. Ne mogu se kupiti. Dobivaju se ili gube, i u oba slučaja uvijek čuvaju. Da bi oni koji dolaze s njima iznova pokušali.

Anzu B. s Lipara su pustili početkom godine, ali su mu kad je došao doma kazali da se s obitelji mora iseliti, u drukčiju Hrvatsku ili drugdje u Italiju. Za kratkoga progonstva u Dubrovniku tražio je da mu dopuste povratak, u logor. Svoje posljednje talijanske razgovore Anza B. vodio je u zatvoru na Mamuli, tako blizu točki koju nije želio napustiti i tako blizu točki s koje se odlazi, na drugu obalu, zauvijek. Hrane, ni taj put, nije bilo. Na kraju se na otoku nije našao ni jedan normalan Talijan. Brodove koji im nisu trebali za bijeg Talijani su razbili, ostavivši zatočenike u moru slobode.

Anza B. plivao je na težu, stranu svoga kraja. Njemački vojnik na Prevlaci punih ga dva sata drži na ciljniku svoga mitraljeza, kad je isplutao u kamenju, okrene glavu, opsovavši mrave koji su mu se, kako god da se namjesti, zavlačili pod rukave.

Nakon gotovo sedam godina dočekao me moj bivši šofer, Amakuru. Oni se u Ruandi razgovaraju ko Bosanci: šta ima-nema ništa, ista ekspresija. Jako sam sentimentalna, ja sam u toj zemlji provela vrlo važne godine, svačega je bilo: brežuljci Kigalija su kao vaš kraj. Ni danas se nitko ne usudi pitati tko je tko, Tutsi ili Hutu, to je još uvijek tako bolno živo, rane koje još krvare. Ono tamo, kod nas i u Bosni bila je samo topla juha prema ovim horizontima, koje posjećujem usput. Jedna sasvim intimna večer puna reminiscencija: Sutra idem u Gisenyji, tamo spavaju moje najsretnije uspomene. Jezero, mjesec, policijski sat, velika bijela Toyota, vozim se polako, okolo se puca, a mene baš briga, me razmete, mene uopće nije bilo briga onkraj tolike ljepote.

Vlaho Bogišić