Memento mori pod zvjezdanim nebom

Memento mori pod zvjezdanim nebom

Program, raznolik i kvalitetan, ustrajao je na općem i humanom, zaigranom i angažiranom, bez jezičnih i svih drugih politikom nametanih barijera

Možda zbog capoere, borilačko plesne vještine koja se njegovala kao izraz otpora raseljenih crnih robova, kojom je na prekrasnoj renesansnoj svetvinčenatskoj Placi otvoren 8. festival plesa i neverbalnog kazališta, ili zbog moćnoga zvjezdanog neba koje bi sa svakim gašenjem umjetne rasvjete privlačilo poglede i pažnju, tek, gurajući se preko mostića za ulaz u kaštel Grimani, pomislila sam kakva bi to bila neobična, i za nas, stare borce, istovremeno trijumfalna smrt da nas pregaze u gužvi dok pokušavamo ući na plesnu predstavu?

No, dakako, nije bilo ni histerije ni panike, nego samo veselih primjedbi na temu, i nadam se da su svi ušli; tko nije uhvatio mjesto – a ovogodišnja su i dobrodošla novost postavljene tribine, posjedao bi po travi, ili ostao stajati. A neki iskusni i lukavi domaćini su, nakon cijele te gužve ulaska i hvatanja mjesta, ušetali s vlastitim sklopivim stolcem! I to je nešto što čini ovaj festival iznimno živim i posebnim: angažirana prisutnost djece i građana Svetvinčenta, koji uz međunarodnu plesnu populaciju i kazališnu publiku pomno prate gostujuća događanja u svom prostoru.

A program, raznolik i kvalitetan, ustrajao je na općem i humanom, zaigranom i angažiranom, bez jezičnih i svih drugih politikom nametanih barijera. Berlin-Jaffa short cut je mozaik od 9 koreografija i 7 kratkih videosnimaka – koji se nižu unutar jedne cjeline, nastao kao suradnja sedmoro autora iz Izraela, Njemačke i SAD-a, u izvedbi devetero odličnih plesača iz izraelske Dee Dee Dance Company i njemačke Wee Dance. Iako nije upitna homogenost skupine i materijala, ipak su očiti različiti autorski rukopisi i plesni motivi i izbor glazbe: od aspstraktnih kompozicija za cijelu grupu, koje slijede strukturu glazbe Albinonija ili Bacha, do narativnih dueta, trojki i manjih grupa s međusobno postavljenim dramaturškim odnosima. Kao vrhunac igre i koncepta unutar kratkih rezova ipak ostaje Box, muški duet s golemim kutijama Marka Weigerta i Dana Pellega (nagrada publike na hanoverskom međunarodnom koreografskom natjecanju 2006); započet kao solo i duhovita, ludička parafraza Sizifa, koreografija prerasta u sjajno zaigran duet s rekvizitom, koji otvara niz asocijacija, a zadržava užitak plesne igre.

Forum za novi ples Srpskoga narodnog pozorišta iz Novog Sada nastupio je s djevojačkom predstavom Jezik zidova, čiji koncept i koreografiju potpisuju Guy Weizman i Roni Haver. Riječ je o sedam mladih žena (i odličnih plesačica), zatvorenih, omeđenih (životnim) prostorom, reklo bi se neke sobe, u čijem je lijevom stražnjem dijelu kredenc (sjajno riješen i dramaturški iskorišten u paralelnoj igri na tri razine od kojih se donja i gornja mogu zatvoriti), a u desnom je perkusionist Ištvan Čik s instrumentima koji se uključuje i prati i potiče ispade energije, sekvence kao neko djevojačko nadmetanje i međusobno dokazivanje koje prekida dosadu druženja. Njihovi sastanci kreću kao neke isprazne žurke, uz obvezno grupiranje, individualne ispade i sukobe da bi u nekom trenutku planulo, neko tijelo bi se pokrenulo, drugo i više njih priključilo, treći od komentara prerasli u glasno navijanje, međusobno tjeranje na dalje, i opet, i još.

Nakon Cie Drift, koja je nastupila na 24. tjednu suvremenog plesa, u Svetvinčentu smo vidjeli još jednu odličnu švicarsku skupinu. Trupa Alias nastupila je s autorskim projektom Guilhermea Botelhoa I want to go home. Začudna i nadrealistička već prvim pogledom na scenu na kojoj su tri golema morska psa, predstava potaknuta romanom Dina Buzzatija K u kojem je morski pas personifikacija čovjekova straha od nepoznatog, spretno i svjesno i iznimno duhovito balansira na rubu kaosa, u nekoj psihozi razlomljene svijesti, komične snomorice. Uz niz paralelnih radnji koje se nepravilno izmjenjuju, i događaju uz prihvaćanje ili ignoriranje prisutnosti opasnih riba, likovi naizmjence posjećuju psihijatra koji ordinira u prednjem desnom uglu scene. A dok prava opaka zvijer u liku izazovne dame napada sve do koga stigne, ribolovac će na udicu uhvatiti nježnu, plahu ribicu, mladu nesigurnu ženu, koja će se pokazati idealnom metom svih potencijalnih agresivaca.

Uz ispriku Branku Potočanu, čiju predstavu s posljednje večeri festivala Rekel ni nič, a odšel je kot da bi vse povedal nisam mogla pogledati, najčišći i najimpresivniji u smislu moćnoga scenskog tijela, unutarnje drame i vanjske priče, često neprevodiva pokretnog tkanja, ali besprijekorno razumljiva u naboju i naporu i žudnji tijela, bio je nastup Yorgosa Karamalegosa i Elinor Randle, izvođača britanske skupine Momentum koji su u suradnji s Tanyom Khabarovom (iz kultne i nama s jednog od prvih Eurokaza poznate grupe Derevo) postavili Memento mori. Njihov pokret ne podliježe konvencijama baletne ili neke plesne tehnike, djeluje kao da je iskonski, organski izraz atletskih tijela koja u igrivim preoblikovanjima (uz izniman dizajn svjetla Phila Saundersa) primaju privid neke poznate scene. Motiv Orfeja i Euridike zapravo je samo polazište, riječ je o arhetipskom traganju za spoznajom, ne tijela i ne duše, nego čovjeka, od prvoga zagriza u jabuku, ljubavnog ispunjenja bivanja u dvoje i samoće kraja do tajne prelaza onkraj tjelesne prisutnosti u mala treperava svjetla, koja su se pretopila u zviježđa otvorenog svetvinčentskog neba podcrtavajući vertikalu predstave: Memento mori.

Komorni program koji se svakodnevno odvijao na nekom, primjerenom, dijelu Place također je pomno praćen, a ne čudi da su predstave poput Maratona Mirjane Preis ili Zapadni kolodvor Ksenije Zec već viđene u zagrebačkim kazališnim prostorima nedvojbeno još dobile na dojmu i izrazu i značenju u živom ambijentu trga. Također je Senser autorski solo Mateja Kejžara izmješten u otvoreni, nezaštićeni prostor, bez glazbene pratnje, u zadanoj improvizaciji sa svjetlom i onoj nepredvidivoj s okolnim zvukom i bliskom publikom, na granici incidenta zbog veseloga pijanca, koji je upao iz drugog filma privučen svjetlom i sakupljenim ljudima, imao nekoliko novih i neponovljivih trenutaka. Poput čvrsta susreta oči u oči izvođača koji puzi i malog dječaka koji sjedi na podu izdržavši napetost bez treptaja.

Vertigo/BLOOM Barbare Matijević i Željke Sančanin korektno se smjestio u Loži iako mi se ogoljela praznina Galerije SC-a još čini idealnim scenskim okruženjem, bez »šumova u komunikacijskom kanalu«. Nažalost, Vjeverice na juriš Maje Drobac ovaj sam put propustila, ali nedvojbeno je riječ o odličnoj završnici festivala – nakon koje se jedva čeka sljedeći. Uz potporu Snježani Abramović Milković i zajedničko iščekivanje uređenja Kaštela Grimani i Mediteranskog plesnog centra.

(HTV će 30. rujna u 23.05 na I. programu emitirati polusatni dokumentarac o ovogodišnjem festivalu. Autori su Sandra Babac i Tomislav Pović.)

Maja Đurinović