Max Roach

Max Roach

(1925–2007)

Sa svjetske je pozornice jazza 17. kolovoza otišao posljednji autentični velikan revolucionarnoga stila be–bop, bubnjar Max Roach. Rođen u njujorškom Brooklynu 10. siječnja 1925, odmah se nakon završena temeljnog školovanja kao nadareni sedamnaestogodišnjak koji je već čitao note zakratko kao zamjena Sonnyju Greeru pojavio u orkestru Dukea Ellingtona. Ubrzo potom već je u Clarke Monroe’s Uptown Houseu u sastavu legendarnog Charlieja Parkera, s kojim suradnju nastavlja u glasovitom sastajalištu be–bop u klubu At The Minton’s u njujorškom Harlemu, koji se u to doba tek probijao. Tamo susreće svog uzora Kennyja Clarkea, već poznatog inovatora u sviranju jazz–bubnjeva, prvoga koji je za pratnju u malom sastavu uporabio činelu. Roach je u tom razvoju otišao i dalje, te je bas–bubanj počeo rabiti samo za akcente, napustivši dotadašnju praksu sviranja toga dijela seta bubnjeva sa sve četiri dobe u taktu. I time je ubrzo stekao povjerenje korifeja novoga vala, te počinje intenzivno surađivati s afirmiranim imenima te stilske revolucije, poput Colemana Hawkinsa, Dizzyja Gillespieja i Bennyja Cartera. Diskografski je debitirao 1944. s Colemanom Hawkinsom u glasovitom teatru Apollo za tada poznatu etiketu Savoy. Sada već afirmirana, u svoje ga sastave zovu ponovno već spomenuti Charlie Parker, zatim Miles Davis i Allen Eager. S Parkerom Roach 1949. stiže prvi put u Europu na festival jazza u Parizu, a tri je godine poslije ponovno na Starom kontinentu, ali ovaj put kao član ugledne grupe producenta Normana Granza Jazz At The Philharmonic. Nakon nekoliko godina provedenih u jazzu američke Zapadne obale, Max Roach u New Yorku osniva svoj jamačno najuspjeliji sastav, vlastiti kvintet s mladim nadarenim trubačem Cliffordom Brownom i pijanistom Richiejem Powellom. Taj će sastav odigrati neobično važnu ulogu u razvoju be–bopa i jazza uopće, kreiravši i nov stilski termin nazvan hard–bop.

Nakon nesretne i prerane pogibije Browna i Powella u prometnoj nesreći, 1956. Roach pokušava nastaviti s novim trubačem Bookerom Littlom, no ne uspijeva više vratiti sjaj i ulogu prethodnoga. Vodit će potom još nekoliko malih sastava, a onda se sve više posvećuje edukativnom pa i politički angažiranom djelovanju. Predaje na ljetnim jazz–seminarima na jazz–školi u Lenoxu, a nezadovoljan tada slavnim festivalom jazza u Newportu, s Charliejem Mingusom pokreće alternativni festival Newport Rebels. Pokušava se otvoriti novim glazbenim pravcima te skladati ne ostvarivši na tim poljima neke važnije uspjehe te se angažira kao predavač na sveučilištu u Amherstu. Godine 1970. rastaje se od supruge, poznate pjevačice Abbey Lincoln, što je također utjecalo na njegovo dalje djelovanje, u kojem je dosta lutao, surađujući povremeno s glazbenicima raznih profila i težnja kao što su bili Roy Brooks, Joe Chambers, Omar Clay, Warren Smith, Freddie Waits te grupa M’ Boom Re, a pisao je i glazbu za glasoviti balet Alvina Alleyja. Neko je vrijeme bio i docent povijesti crnačke glazbe na Sveučilištu Yale. Dobitnik je brojnih prestižnih nagrada, među kojima i onih revija za jazz »Metronome« i »Down Beat«, a bogata mu diskografija broji više od trideset naslova.

Max Roach bio je uzorom generacijama izvrsnih jazz–bubnjara, i to ne samo u domovini, Sjedinjenim Državama. Umro je u New Yorku u 83. godini.