Juhu-hu!

Juhu-hu!

Premda, uz iznimke Tarantinova remek-djela Otporan na smrt i donekle animiranoga hita Juhu-hu, istinski izvrsnih i osobito pamtljivih ostvarenja nije bilo, kinorepertoar ljeta gospodnjega 2007. kvalitativno je bio vrlo ujednačen i na prilično visokoj razini

Filmofili i dežurna kritičarska zanovjetala uistinu nemaju razloga biti nezadovoljni netom minulom ljetnom kinosezonom. Premda, uz iznimke Tarantinova remek-djela Otporan na smrt i donekle animiranoga hita Juhu-hu, istinski izvrsnih i osobito pamtljivih ostvarenja nije bilo, kinorepertoar ljeta gospodnjega 2007. kvalitativno je bio vrlo ujednačen i na prilično visokoj razini. Uz neočekivano solidan akcijski hit Umri muški 4.0, možda zaključni nastavak serijala koji je jednim od najvažnijih filmova posljednjih dvaju desetljeća davne 1988. započeo pomalo zaboravljeni John McTiernan, vrh ljetošnje kinoponude gotovo predvidljivo pripada crtićima, među kojima, baš kao i prošlogodišnjim naslovom Auti, prednjači Pixar / Disneyjev Juhu-hu, već sad izgledan favorit u utrci za Oscara.

»Kad ih ne možeš pobijediti, pridruži im se, ali s figom u džepu«, čini se da je varijacija izreke kojom su se vodili animatori iz Pixarove majstorske radionice. Prisiljeni na podređeni položaj domaćina kojem parazit Disney već godinama bezobzirno crpe idejne i kreativne resurse, oskarovac Brad Bird (Izbavitelji) i njegove kolege iz superiornog Pixara pod oblandom tipičnog, naizgled benignog, nepretenciozno edukativnog i eskapističkog animiranog ljetnog hita gledateljima su podmetnuli duhovitu i prilično otvorenu ljevičarsku subverziju. Pričom o simpatičnom Remiju, štakoru iz francuske provincije koji posjeduje istančano osjetilo mirisa i mašta o karijeri glavnoga kuhara elitnog pariškog restorana, uz afirmaciju umjetničkoga pristupa spravljanju jela i odu uživanju u kulinarskim delicijama, piksarovci publici nude i nedvosmislen zagovor zajedništva, kolektivizma i egalitarizma, prozirno maskiran zalaganjem za očuvanje obiteljskih vrijednosti i prijateljskih odnosa. Vrline filma već su uobičajeno maestralna Pixarova 3D-animacija, iznimno uspio spoj Disneyjeve animiranofilmske tradicije i urnebesnoga fizičkog humora u stilu ostvarenja glasovitoga Jacquesa Tatija, istančan osjećaj za ritam burleske i tjelesnoga gega te očekivano odlična hrvatska sinkronizacija, dok se sitni prigovori mogu uputiti tek ponešto ishitrenoj završnici i površnom romantičnom podzapletu.

Makar mu to nije osnovna namjera, zabavnim, crnohumornim i efektno složenim kolažem virtualnog obraćanja naciji američkih predsjednika, koji svoje drage Amerikance obavještavaju da je kucnuo trenutak za konačno svođenje računa, notom subverzije gledateljsku pozornost privlači i spomenuti Umri muški 4.0. Uz iznimno dinamičnu, ekonomičnu i preciznu režiju dosad uglavnom blijeda Lena Wisemana (duologija Underworld), aduti su djela inteligentan, premda mjestimice neelaboriran i neuvjerljiv zaplet, uistinu spektakularne akcijske sekvence, autoironična epizodna uloga ljubitelja Ratova zvijezda Kevina Smitha i raspoloženi nastup Brucea Willisa. Nažalost, neosporno vrlo pozitivne dojmove o cjelini kvare gomilanje atrakcija (nadrealna i apsurdna sekvenca potjere u kojoj John McClane golemim kamionom bježi pred borbenim zrakoplovom), kao i činjenica da se protagonist, nekad običan obiteljski čovjek, čuvar konzervativnih vrijednosti američkog društva i slučajni (da li i protiv svoje volje?) zaštitnik azijskoga kapitala koji osvaja Ameriku, prometnuo u svemogućega superjunaka nalik nekom stripovskom heroju. Možda McClane bijelu potkošulju ipak nije trebao zamijeniti sokolskom zelenom majicom.

Nakon punih dvadeset godina emitiranja, približno četiristo snimljenih epizoda i osvojene 23 nagrade Emmy, najdugovječniji američki sitcom Simpsoni, koji je magazin »Time« proglasio najboljom TV-serijom 20. stoljeća, konačno je stigao i na velike ekrane. Dakako, u dovoljno velikom stilu, za što su uz autora Matta Groeninga (Futurama) zaslužni jedanaesteročlani tim scenarista predvođenih oskarovcem Jamesom L. Brooksom (Vrijeme nježnosti, TV-mreža), kao i redatelj David Silverman, (su)potpisnik crtića Put za El Dorado i redatelj hita Čudovišta iz ormara. Baš kao i u kultnom serijalu, kombinacijom ručne i 3D-animacije realizirana komedija urnebesno duhovito, sarkastično, promišljeno i subverzivno ismijava sve stereotipe ne samo američkog društva, agresivnu i licemjernu religioznost, (ne)postojeću političku korektnost, manipulativne medije, suspektnu visoku politiku, navodno idiličnu srednju klasu, narcisoidne holivudske zvijezde i još koješta. Ipak, pomaknuta, iskošena i cinična slika americane i tipične američke suburbije povremeno gubi dah i doima se poput pomalo razvučene TV-epizode.

Psihološka sudska trilerska drama Slom Gregoryja Hoblita, filmaša koji se naslovima Iskonski strah i Posrnuli predstavio kao darovit i pesimističan analitičar mračna naličja ljudske osobnosti i kompleksnog odnosa dobra i zla, sugestivno je, stilizirano i atmosferično ostvarenje, majstorski režirana i iznijansirana karakterna studija. Nadmoćan i primjereno suzdržan nastup odličnog Anthonya Hopkinsa, koji varira ulogu Hannibala Lectera iz Demmeovih Jaganjaca, te dojmljiva scenografska rješenja kojima se dočaravaju otuđeni i isprazni životi protagonista, hladnih profesionalaca u potpunosti posvećenih poslu i prisiljenih na potiskivanje osobnosti i emocija, u određenoj mjeri kvare nerazrađen, predvidljiv i ne sasvim logičan rasplet koji ne zadovoljava gledateljska očekivanja i dijelom razočarava, kao i neiskorištena sporedna uloga pouzdanoga Davida Strathairna, osuđena na statiranje i naglašavanje etičkih aspekata djela.

Uz naslovnu ulogu Earla Brooksa, uspješna poslovnog čovjeka koji iza maske brižna muža i oca krije identitet podvojene osobe i psihopatskoga serijskog ubojice, nezasluženo praktički otpisani Kevin Costner u realizaciji psihološke trilerske drame Gospodin Brooks Brucea A. Evansa, redatelja akcijske krimi-komedije Kuffs i scenarista Carpenterova Čovjeka sa zvijezda i Reinerove adaptacije priče Ostani uz mene Stephena Kinga, figurira i kao izvršni producent. Evans i suscenarist Raynold Gideon gledatelje iznimno sugestivno uvlače u um i složeni intimni svijet protagonista, u čijem se liku intrigantno i nelagodno spajaju požrtvovni obiteljski čovjek i shizofreni ubojica. Gledateljski užitak umanjuju nerazrađen no vrlo zanimljiv motiv genetske predodređenosti za zločin, površno skicirani obiteljski odnosi i posve suvišna šokantna scena u završnici.

Izvrsno koreografirane i režirane, primjereno kičaste i nenametljivo uklopljene plesne dionice, efektan nostalgičan ugođaj cjeline, dojmljiva fotografija Bojana Bazellija i raspoloženi autoironični nastupi raspjevanih glumaca nose zarazno vedru humornu mjuzikl-dramu Adama Shankmana (Raspad sistema), uspjelu ekranizaciju brodvejskog hit-mjuzikla temeljena na kultnom filmu ekscentričnog Johna Watersa. Višak afektiranja i campa gdjekad ometaju zadovoljstvo gledanja Johna Travolte u liku pretile i agorafobične domaćice.

Uz na početku teksta spomenut Tarantinov film Otporan na smrt, akcijski trash horor Planet terora Roberta Rodrigueza izvorno je prvi segment double featurea Grindhouse, zamišljena kao posveta eksploatacijskim B-filmovima sedamdesetih. Jednako kao i Tarantino, i Rodriguez simuliranjem dotrajale i iskrzane filmske kopije u kojoj dijelovi filma nedostaju ili su izgubili boju, vrlo učinkovito i nerijetko duhovito (crnohumorno) evocira projekcije u derutnim gradskim kinima. Ispisujući posvetu trivijalnim hororima, seksom i ekstremnim nasiljem nabijenim pomaknutim pričama o zombijima, redatelj u gomilanju slikovitih likova i morbidnih horor prizora s vremenom gubi osjećaj za mjeru, pa se završnica pretvara u orgiju neukusna nasilja i bujica krvi.

Josip Grozdanić