Hiperprodukcija donosi kaos

Hiperprodukcija donosi kaos

Fotografima u Hrvatskoj nedostaje likovno obrazovanje, a njihova kreativnost ono je čime će se moći natjecati sa svojim stranim kolegama kad uđemo u Europsku Uniju, a ne tehnologija

Hiperprodukcija fotografskih slika, velika potražnja za njima u medijima kao i popularnost fotografije općenito otvara pitanje obrazovanja za taj medij. U Hrvatskoj fotografija se uči u specijaliziranim srednjim školama za primijenjenu umjetnost, a u okviru visokoga školstva na umjetničkim akademijama, u Zagrebu na Akademiji dramske umjetnosti, na Akademiji likovnih umjetnosti, na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu te na Grafičkom fakultetu i na Fakultetu političkih znanosti. U Rijeci odnedavno im se pridružila novopokrenuta Akademija primijenjenih umjetnosti, koja također unutar svoga programa ima nastavu fotografije. Od ove je godine predaje Fedor Vučemilović, fotograf, snimatelj i multimedijalni umjetnik s kojim smo tim povodom razgovarali o njegovoj koncepciji nastave toga predmeta.

Od ove godine u svojstvu višeg asistenta na Katedri za grafiku na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci predajete fotografiju. Jeste li na Akademiji zatekli već neki nastavni plan i program koji morate provoditi, ili kao profesor na jednom novom studiju imate zadatak iz temelja osmisliti koncepciju svoga predmeta?

– Postoji program koji je osmišljen pri osnivanju Akademije, ali on će se s vremenom mijenjati i dopunjavati, usklađivati s bolonjskom reformom. Današnja se Akademija primijenjenih umjetnosti sastoji od tri studija. Fotografiju studenti pohađaju na prvoj i četvrtoj godini Studija likovne pedagogije i Studija primijenjenih umjetnosti, s tim da je nastavni program u stalnoj preobrazbi i vjerojatno će se s vremenom fotografija proširiti i na drugu i treću godinu. Ipak, nije namjera Akademije da fotografija preraste u zaseban studij, nego da, u duhu Bauhausa, očuva vezu s ostalim umjetničkim disciplinama koje se predaju na Akademiji, od onih klasičnih (slikarstvo, grafika, kiparstvo i crtanje), preko keramike, suvremenih likovnih medija, industrijskog dizajna, grafičkog dizajna, do scenografije, kostimografije, lutkarstva. Osobito mi je u tom smislu važan Studij likovne pedagogije jer su budući nastavnici i profesori ključni za popularizaciju i edukaciju u fotografiji u osnovnim i srednjim školama.

Znači li to da Akademija nije za one koji se žele profesionalno baviti fotografijom, kao fotografi u reklamnoj, primjerice, modnoj industriji ili kao novinski fotografi? Može li se po završetku Akademije steći zvanje diplomirani fotograf?

– Ne. Akademija i nije zamišljena tako da otvara poseban studij fotografije, jer on već postoji u okviru zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, a i u široj regiji postoji niz visokih škola fotografije s dugom tradicijom, od Praga na dalje. Nama je namjera imati vrstan studij fotografije, ali u sklopu Akademije primijenjenih umjetnosti, znači da se svima onima koji studiraju na Akademiji, na bilo kojem od njezinih usmjerenja, omogući nastava fotografije u smislu da to bude nastavak njihova medija. Mislim da danas svi umjetnici trebaju vladati fotografijom, to nije pitanje nečijeg izbora ili afiniteta, nego osnovne likovne pismenosti. Mnoštvo kipara, primjerice, koristi se fotografijom i videom u svojim radovima, isto je tako i u slikarstvu, sve se te discipline međusobno prožimaju i prepleću. Želja nam je nastaviti se na tradiciju Bauhausa, provesti ideju sinteze tzv. čiste i primijenjene umjetnosti, tehnologije i znanosti, ali u kreativnom smislu, da ne budemo tzv. fah-idioti. Ne želim opterećivati studij ovladavanjem tehnologijom i složenim softverima, nego ga posvetiti eksperimentu i umjetničkom istraživanju. To će biti naša specifičnost u odnosu na postojeće programe nastave fotografije. Fotografima u Hrvatskoj nedostaje likovno obrazovanje, a njihova kreativnost ono je čime će se moći natjecati sa svojim stranim kolegama kad uđemo u Europsku Uniju, a ne tehnologija. Uostalom, tehnologija obavezuje, ako vam netko da tehnologiju, vi se njome morate koristiti, morate je isplatiti.

Možete li konkretno, na primjerima, ilustrirati kako u radu sa studentima mislite razvijati kreativnost i poticati ih na eksperiment, jer deklarativno su ti ciljevi upisani vjerojatno u nastavnim programima svih umjetničkih akademija?

– Prije svega studente treba poticati da razvijaju svoje ideje, vlastiti izričaj, da kreativno razmišljaju i istražuju u fotografiji, te ih učiti da eksperimentiraju povezujući klasične tehnike sa suvremenim digitalnim tehnologijama. Fotografija je i osnova za istraživanje novih medija. Ona je prethodnica filma, elektronskog snimanja, videa i televizije, sa specijalnim formama vijesti i mnogim oblicima zabave i umjetnosti. Sve to ima ishodište u fotografiji i meni je želja da se u najvećoj mjeri prilagodimo specifičnim interesima studenata za bilo koje od tih područja. Znači, ako netko bude želio proučavati video, mi ćemo mu to moći omogućiti. Sretna je okolnost da obrazovanjem i dosadašnjim radom pokrivam sva navedena područja: završio sam smjer fotografije na Srednjoj školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu, diplomirao kameru na Odsjeku filmskog snimanja na zagrebačkoj Dramskoj akademiji i bavim se u praksi podjednako fotografijom, filmom i videom, odnosno televizijom. Zapravo, želio bih da se u budućnosti moj predmet zove Fotografija i mediji, što je mnogo šire, i primjereno suvremenoj praksi u svijetu gdje nema specijalizacije u fotografiji. Danas se rade fotografski projekti koji se koriste i pokretnom slikom i tonom, dakle multimedija u pravom smislu riječi. Što se tiče tehnologije, treba ovladati i klasičnim tehnikama, a ne samo najsuvremenijim tehnologijama. Mislim da svaki fotograf i danas treba poznavati rad s klasičnom, analognom fotografijom, jer je ona osnova svake dobre fotografije. Također, dio institucija još ima potrebu za analognom fotografijom, primjerice muzeji, koji u svojim fundusima imaju zbirke analogne fotografije koju treba znati zaštititi i čuvati, kao i za potrebe muzejske dokumentacije, za koju digitalna fotografija još nije dovoljno kvalitetna, a ona koja jest skuplja je od analogne. Proučavao sam studije fotografije u Europi i svi oni imaju u svom programu i klasičnu fotografiju.

Spomenuli ste fotografske zbirke u muzejima. Imate li u planu u nastavu fotografije uvrstiti i učenje o konzervaciji i restauraciji fotografske građe?

– Upravo to. Svi studenti koji se budu željeli baviti konzervacijom i restauracijom fotografske građe moći će to naučiti, jer sam se time godinama bavio i bio suradnik Arhiva Toše Dabca. To je važan segment, jer naši muzeji nemaju kadrove osposobljene za zaštitu i restauriranje fotografske, pa ni filmske i videograđe.

Kako je Akademija opremljena za održavanje praktičnog dijela nastave fotografije?

– Imamo novu kvalitetnu zgradu, elementarnu opremu za održavanje nastave, fotolaboratorij, računala Apple. Oprema će se stalno dopunjavati, a koristit ću se i vlastitom opremom, koju sam skupljao trideset godina, od rasvjete, optike, aparata koji se više i ne proizvode. I studente ću učiti kako da sami opreme vlastiti laboratorij, od nabave do izrade pojedinih alata, kako da organiziraju vlastiti studio. To je vrlo složeno, jer tehnologija ide stalno naprijed, treba znati kako pratiti ponudu (internet, sajmovi), što izabrati.

Hoćete li povezivati studente s poslovnim sektorom, upoznavati ih s potencijalnim budućim naručiteljima?

– Svakako, to je orijentacija cijele Akademije, i već smo u kontaktima s poslovnim subjektima u regiji, dogovaramo praksu za studente u određenim tvrtkama.

Kako biste ocijenili trenutnu fotografsku scenu u Hrvatskoj?

– Teško pitanje. Mislim da je ona jedna od problematičnijih u Europi. Kad to kažem, ne mislim na kreativnost, nego na društveni položaj, profesionalni status, nepostojeći sindikat, honorare, zaštitu autorskih prava. Nisu za to krivi samo naručitelji, nego i sami fotografi. Mnogi ulaze u tu profesiju iz neprofesionalnih pobuda, vidjevši u njoj priliku za laku i brzu zaradu, ili putovanja, nepripremljeni, s oskudnim znanjem, a kad treba štititi etiku profesije i autorska prava, oni to ne znaju. Urednici časopisa zlorabe veliku ponudu, iskorištavaju mlade fotografe, koje ubrzo potom odbacuju i zamjenjuju drugima. Fotografska je hiperprodukcija unijela kaos na tržište i stvorila mnoštvo problema koje struka ne želi i ne zna riješiti, a vremena više nema.

Kako studente pripremate na takvu situaciju, u kojoj će se uskoro naći?

– Informiranjem, upozoravanjem da usvajanjem tog načina rada štete svojoj zemlji, uništavaju ono najvrednije u njoj, a to su ljudi. Nastavimo li na taj način, kad uđemo u Europsku Uniju, uz stranu konkurenciju naši ljudi vrijedit će veoma malo.

Živite u Zagrebu. Kako to da ste prihvatili posao u Rijeci, 160 kilometara daleko?

– Rijeka je zanimljiva zbog svoje geografske lokacije, zbog blizine kulturnih i likovnih centara, na moru je (što je mene kao Dalmatinca i Mediteranca odmah privuklo), u blizini fotografski atraktivnih ambijenata, poput Opatije, tradicionalnog mondenog turističkog odredišta s dobrim lokacijama za modnu fotografiju, tu je i Cres sa svojim prekrasnim neistraženim prostorima, pa Gorski kotar i, jako važno za fotografiju – obilje dnevnoga svjetla. Kad putujem iz Zagreba u Rijeku, meni svjetlo naraste za dvije blende, i ima ga cijele godine, a ne samo tri mjeseca, kao na kontinentu. Rijeci me privukla i činjenica da će prva u Hrvatskoj imati pravi studentski kampus, na Trsatu, što je jako stimulativno za studente da se osjećaju pripadnicima šire studentske zajednice i povezuju se međusobno.

Razgovarala Maša Štrbac