Filmsko otkrivanje duše

Filmsko otkrivanje duše

Više od pola stoljeća nakon što je Sedmim pečatom postao opće priznati začetnik, ali i potpuno zasebna osobnost najvažnijega razdoblja modernizma u europskom filmu i četvrt stoljeća nakon Fanny i Alexander, posljednjeg od četrdesetak filmova u kojem na izvanredno dojmljiv način sažima većinu omiljenih tema i najvažnije elemente bogatog filmskog stila – 30. srpnja umro je u devedesetoj godini Ingmar Bergman. Današnjoj mlađoj, pa i srednjoj generaciji, ne samo ljubitelja filma nego i kritičara i ostalih filmskih profesionalaca, Ingmar Bergman prisutan je u svijesti kao klasik i negdašnji prvak art-filma. Najvažnije je pritom pitanje koliko su njegova klasična djela još živa i kako korespondiraju s današnjim gledateljima u onim (barem u nas vrlo rijetkim) prigodama kada ih mogu vidjeti. Na tu uzbudljivu pustolovinu odlučit će se tek ljubitelji art-filmova, jer ga se danas pretežito doživljava kao prvaka tog (uvjetno rečeno) žanra.

No, u vrijeme nastanka njegovi su filmovi (i u nas) prikazivani na redovitom kinorepertoaru, a i sam je Bergman, posebice u ranoj fazi, mislio i na to kako da se svidi gledateljima, npr. u Osmijesima ljetne noći (1955), komediji koja je strukturom nalik fejdoovskim vodviljima u kojoj četiri muškarca i četiri žene tijekom ivanjske noći (koja u sebi sadrži elemente pradavnog rituala) pokazuju i mijenjaju svoje osjećaje u za Bergmana ipak rijetkom hedonističkom filmu, u kojem ljubav pobjeđuje frustracije, a tragedije se mijenjaju u farse.

Sedmi pečat (l956) i Divlje jagode (1957) dovode potom do nepodijeljena uvažavanja Bergmana kao jednog od najvećih autora u povijesti svjetske kinematografije kako zbog izvanredna bogatstva i ekspresivnosti filmske slike i specifične, vrlo sugestivne atmosfere koju ona stvara tako i zbog kompleksnosti značenjskih slojeva – odnosa prema smrti, potrage za vlastitim identitetom i smislom života protagonista, značenja ljubavi, duhovnih vrijednosti, vjere i religije (koje za njega nisu istoznačnice), istraživanja granica između privida i zbilje ili nemogućnosti međuljudske komunikacije. U sljedećim filmovima toga najvažnijega razdoblja Bergman više ne stvara tako sveobuhvatnu sliku ljudske egzistencije, nego dio tih tema ostaje u pozadini, a u prvi plan dolaze odabrana pojedinačna stanja ljudske svijesti (najčešće na granici normalnog ili uobičajenog), kao što su osveta i odnos prema vjeri u još jednom remek-djelu, Djevičanskom izvoru (1957), halucinacije i opsjene koje dovode u pitanje isključivo racionalni doživljaj svijeta u Licu (1958) ili seksualne frustracije u Tišini (1963), a i filmski izričaj postaje više asketski, no ne manje dojmljiv.

Persona 1966. vrhunac je Bergmanova modernizma, u kojem se potraga za identitetom majstorski isprepleće s prikazom povijesti i izražajnih mogućnosti filma. No, potkraj šezdesetih europski modernizam (francuski novi val, britanski socijalni film, zlatno doba čehoslovačke kinematografije, Michelangelo Antonioni) pomalo gubi dah, pa se to događa i Bergmanu, koji se ipak 1972. vraća s jednim od svojih najboljih filmova, Kricima i šaputanjima koji razmatra smisao života dubinskom analizom duševnih stanja, osjećaja i međusobnih odnosa četiriju protagonistkinja, zatvorenih u zidove obiteljske kuće. I kada ga se počinje doživljavati ekskluzivnim autorom art-filmova, Bergman stvara iznimno popularnu TV-seriju Prizori iz bračnog života, poslije prerađenu u četverosatni film koji se bavi odnosom muškarca i žene, što jest jedna od opsesivnih Bergmanovih tema, uklapajući ga u okvir prepoznatljive svakodnevice.

Nakon toga uglavnom radi izvan domovine (zbog problema s porezom) i iako ne doseže razinu najboljih ostvarenja, ipak su ti filmovi odveć podcijenjeni, a posebice vrlo dobra Jesenja sonata (1978), s tezom da je riječ o TV-drami, što može biti dojam jedino pri površnu gledanju, jer se u odnosu majke i kćeri ovdje u ponešto drukčijem svjetlu pojavljuju mnoge od autorovih stalnih tema – napor za uspostavljanjem komunikacije, polaki i mučni proces samospoznavanja i traženja smisla života, razmatranje egocentričnosti i nedostatka ljubavi, a sve to uokvireno razmišljanjem o smislu potpuna predavanja umjetnosti i uobličeno suzdržanim, ali vrlo funkcionalnim postupkom, u kojem od boja oprava do cjelovite atmosfere upravo filmska vizualizacija bitno određuje smisao.

A potom 1982. slijedi jedan od njegovih najboljih i najslojevitijih filmova, svojevrsna filmska oporuka, Fanny i Alexander, u kojem moguće paralele s njegovom vlastitom biografijom ponajprije služe kao mogući ključ za razumijevanje značenjski vrlo slojevita i vizualno iznimno atraktivna ostvarenja, koje na najbolji način pokazuje koliko uzbudljiva i za današnjega gledatelja može biti avantura otkrivanja filmskih krajolika duševnih stanja kojoj je na vrlo samosvojan način Bergman posvetio čitav svoj grandiozni opus.

Nakon toga ipak nastavlja djelovati do u duboku starost, ali na području TV-filmova i još više kazališta, gdje je ostvario iznimno vrijedne rezultate, potvrđujući se tako ne samo kao jedan od najvažnijih filmaša nego i umjetnika uopće druge polovice dvadesetog stoljeća.

Tomislav Kurelec