Emotivni trač duše

Emotivni trač duše

Irena Vrkljan, Dnevnik zaboravljene mladosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007.

I u ovim vremenima, kada se više ne zna da li stvarnost uvjetuje stvarnosnu prozu ili se stvarnosna proza nameće stvarnosti kao njezin jedini legitimni izraz, nježna lirska proza Irene Vrkljan, srećom, još ima svoju publiku, štoviše kult. I mlađe čitateljstvo, posebice ono senzibiliziranije, a posebice čitateljice, kada jednom otkrije Svilu, škare te Marinu ili o biografiji, više ne napuštaju autoričin opus i iznova čitaju njezine svilene rečenice kao dragocjen začin svojim (ne)raspoloženjima.

I iako je Irena Vrkljan nanizala još podosta vrijednih naslova (uključujući i jedan inače netipičan, ali tipičan vrkljanovski krimić), u najnovijem ukoričenju pod naslovom Dnevnik zaboravljene mladosti vraća se kvalitetama koje su maksimalno zasjale u spomenutim dvama naslovima. Vraćati se, u ovom slučaju, dakako, uvjetnog je značenja jer je zapravo riječ o objavljivanju spisateljičinih dnevničkih zabilješki iz mladosti, iz doba kada je sazrijevanje i umjetničko traganje, ali i krizu nakon rastave, pretakala u karakteristično autorsko pismo.

Premda se u medijima Dnevnik zaboravljene mladosti spektakularno predstavljalo kao pikantan opis zagrebačke kulturnjačke elite šezdesetih godina, oni željni samo tračerskoga štiva ostat će posve razočarani jer je u ovom dnevniku s kojega je Irena Vrkljan otpuhnula prašinu riječ o spektakularnosti posve druge vrste: spektakularnosti stila i tankoćutne, lirske emocije. Premda je u dnevniku riječ o intrigantnu razdoblju iz kojega bi nas još mogli zanimati tračevi o istaknutijim osobnostima hrvatske kulturne scene, Irena Vrkljan na dnevničkom papiru – uvjetno rečeno – trača isključivo svoju dušu, njezine krize, kolebanja, ogledanja i samospoznavanja.

Cinici bi upitali: ne piše li to svaka srednjoškolka, a danas, bogme, i svaki bloger?

No, treba li uopće posezati za činjenicom da je Irena Vrkljan kao književnica svojim opusom dokazivala dosljednost u očuvanju digniteta rečenice, pokušavajući alkemijom jezika, netrivijalnim stilom o trivijalnoj stvarnosti, očuvati dublju dimenziju postojanja, paralelni svijet svoje najintimnije nutrine, koju doba i ljudi osuđuju na zatomljavanje. Tim više što egzistencijalističke natruhe u njezinu dnevniku nisu pomodnost kojoj je tako lako mogla podleći u vrijeme nastajanja dnevnika, nego autentično egzistencijalističko iskustvo na primjeru paradigmatičnoga ja zbog kojega je ova knjiga i danas čitka i, štoviše, zbog kojega će je i budući čitatelji prigrljivati kao nešto vrlo blisko. Najpragmatičnije opisano, dnevnik Irene Vrkljan dragocjena je mala potpora svakomu tko dvoji nad svojim svakodnevnim raskrižjima, pomažući mu i tješeći ga upravo onako kako to književnost čini po jednome od svojih humanističkih poziva, s tim da Irena Vrkljan ne dijeli instrukcije i životne mudrosti jer, bože sačuvaj, ovaj dnevnik nije nikakva self-help-literatura, nego otvaranje duše koja time pokazuje čitatelju da u svojoj egzistencijalnoj muci (ili mučnini) nije sam.

Na kraju, mnoštvo sjajnih lirskih rečenica koje su etablirale Irenu Vrkljan kao književnicu ovdje je nepatvoreno nanizano kao njezin prirodni govor sa samom sobom u dnevničkoj intimi kao utočištu od dnevnih i životnih obveza, kušnji i dvojbi. Ujedno je to i pokušaj spašavanja od zaborava, ali ta je tragika čuvanja trenutka u ovom kontekstu više pjesničko-melankolična nego memoarski samoljubiva (što je ionako tipičniji diskurs za većinu muških autora).

Igor Gajin