DVOBOJ RINALDA I GERNANDA

DVOBOJ RINALDA I GERNANDA

Stari dobri Voltaire, premda klasicist poput Boileaua, koji je u Pjesničkom umijeću (1674) oštro prosudio Tassov Oslobođeni Jeruzalem (1581), sredinom je 18. stoljeća, naprotiv, taj spjev kovao u zvijezde. U glasovitu Eseju o epskoj poeziji Voltaire nije samo vrijednosno izjednačio, kako su činili drugi, Tassov spjev s Homerovom Ilijadom, nego je i dosta poticajno i opširno analizirao u čemu je Tasso natkrilio Homera. Ostavimo li postrance Voltaireov karakteristični entuzijastički zbor, možemo podsjetiti da je Tassov spjev, po općem sudu književnih povjesnika i kritika, najveći tzv. junački novovjeki ep, dostojan takmac Ilijadi i Vergilijevoj Eneidi (oba su mu pjesmotvora bila uzorom, posebno prvonavedeni) i uz to klasično djelo europske epike, barokno paradigmatsko, koje ipak još nema ni približno primjerene hrvatske verzije. Stoga sam se ja neskromno prihvatio njegova prijevoda, kritičkog prepjeva. Prepjev će dvojezično objaviti Matica hrvatska (na čemu sam joj iskreno haran), kad bude zgotovljen, za što će mi trebati podosta vremena (barem tri godine), jer izvornik broji 15336 stihova.

Ovom zgodom štovanom čitateljstvu »Vijenca« stavljam na uvid jedan ulomak prijevoda, koji je iz V. pjevanja spjeva, gdje je riječ o javnom dvoboju dvaju uglednih križara ispod zidina opsjednutog Jeruzalema, uz pripomenu da Tassovo genijalno djelo o prvoj križarskoj vojni, nije samo junački, već ima sastojaka i viteškog epa zbog učinka spektakularnosti na čitatelje, navikle na takvo žanrovsko štivo; u njemu stoga ima više opisanih megdana. Ovaj mi opis djeluje posebno efektnim te pokazuje da je Tasso dobro poznavao mačevalačku tehniku i taktiku. Vjerojatno je i prisustvovao dvobojima. U prizoru se ističe i plastična slika žrtve dvoboja, mrtvoga Gernanda, u čemu je naš pjesnik također majstor. Sudionici su okršaja: Gernando, norveški kraljević, koji sa svojom postrojbom također opsjeda Jeruzalem, i lutajući vitez Rinaldo, Tassov Ahil, te njegov miljenik (fikcionalno izdanak obitelji d’Este iz Ferrare, koja je bila pružila utočište pjesniku). U petom smo pjevanju, gdje Armida i demoni (dva čimbenika Tassove barokne maraviglie, čudestva) nastoje unijeti razdor među križare, i u tomu su dosta uspješni. U ovom prizoru vrag uspijeva izazvati sukob između najtaštijega junaka u spjevu, Gernanda, i najsmionijega, Rinalda.

Mirko Tomasović

23. (360.)

Na zvuk tih riječi u njem1 plam se gnjeva

pali i raste kô kad lue č se piri,

iz srca punog, nadutog se lijeva

kroz oči, preko jezika se širi.

Sve o Rinaldu ružno što predmijeva,

ne taji, zbori da sve uznemiri,

da hol je tvrdeć, drzak, goropadan,

a da mu hrabrost bijes je lud i gadan.

24. (361.)

Velikodušje, ponositost, sve što

u njemu dično uzvišeno sjaje,

u neistinu preokreće vješto,

kleveće, kudi kao mana da je,

tako da vitez, takmac mu, bar nešto

tog čuje, što već javna glasina je;

srdita ljuto, sveudilj ga drže

bjesovi s kojih u smrt hrli brže.

25. (362.)

Vrag jerbo zao što mu jezik miče,

umjesto razum, obnavlja i hrani

bezdušne grdnje, sve što zbori, sriče,

i gnjev mu dráži; na jednoj se strani

tabora mjesto prostrano ističe,

gdje vazda skuplja zdrug se izabrani,

kroz dvoboje se, tu boreć, nadmeću,

da mač im stekne jakost, spretnost veću.

26. (363.)

Tu, svijet gdje hrli vidjet što se zgađa,

kob tako htjela, Rinalda on ruži,

kô oštrom strijelom jezikom ga gađa,

sav koji otrov pakleni okuži;

to Rinald čuo, kog prijekor mu, svađa,

razljuti najzad, odušak si pruži,

i vikne: »Lažeš!«, protiv njeg se vrgne,

i golu sablju desnom rukom trgne.

27. (364.)

Zvuk toga glasa nalikuje gromu,

što munja skorih nagovještaj nosi.

Zadrhti onaj2 jer ne vidi slomu

spasa ni bijega, smrtnoj pače koc si;

kako je tabor3 cijeli svjedok tomu,

kô neustrašiv izgledom prkosi,

sa sabljom čeka dušmanina hrabra,

u stavu čvrste obrane se sabra.

28. (365.)

Na tisuć sablji istog tog se časa

vidjelo svuda, gdje zajedno bliska,

jer neoprezno mnoštvo se talasa,

s raznih se strana gura, hrli, tiska.

Zbrkanih riječi nejasnoga glasa

zrakom se širi zaglušiva vriska,

tako se čuje pokraj morskih žala,

gdje šum se vjetra miješa s šue mom vala.

29. (366.)

Uvrijeđen ratnik4 nije od te graje

smiren, te manje rasrđen i gnjevan.

Odklanja prolaz, za viku ne haje,

k osveti svojoj; kroz svijet što se slijeva

i kroz orua žje kročeći ne staje,

u krugu mač svoj vrteći munjevan,

ratnikâ mnoštvu na bruku, razgrće

pristup, sâm samcat na Gernanda srće.

30. (367.)

Vješta mu ruka uz srdžbu duboa ku

upravlja k njemu tisuć’ udaraca:

po grudi sada, sad po glavi, boku,

slijeva i zdesna rani da takmaca

desnica čijem spretna varka oku;

na njeg se brzo, silovito baca,

gdje manje strijepi, stiže iznenadno

i nečekano bode, siječe gadno.

31. (368.)

Ne presta da ga po prsima siječe,

dok u njih dvakrat oštri mač ne rine.

Tad bijednik pada od rana, istječe

duh mu i duša5, na dva puta gine.

Sa strane sablju još krvavu meće

pobjednik, već se o palom ne brine;

pa skreće drugdje, ruho svlači kobno,

ćud krugu i gnjev ljuti istodobno.

32. (369.)

Pobožni6 Goffred, privučen od buke,

vidio naglo stravičnu je sliku:

ispružen Gernand, plašt mu, kose, ruke

od krvi mokre, smrt sušta na sliku;

uzdahe čuje, vapaje, jauke

mnogih i hvale mrtvom bojovniku.

»Tko se tu, gdje se najmanje bi smjelo,

usudi«, pita, »počinit to djelo?«

Bilješke

1 u njem, u Gernandu.

2 onaj, tj. Gernando.

3 tabor križara u opsadi Jeruzalema.

4 Uvrijeđen ratnik, tj. Rinaldo.

5 duh mu i duša… Duh bi predstavljao osjetila (gli spirti), prema distinkciji još iz Danteova mladenačkog djela Vita nova; na dva puta, jer je dobio dvije smrtonosne rane (stih 2).

6 pobožni Goffred, tj. vođa križara Gotfrid Bujonski, koji u spjevu ima takav stalan epitet (il pio) i svojim ga postupcima opravdava.