Čovjek velika srca

Čovjek velika srca

Pavarottijev bogomdani glas neusporedive ljepote, taj »izvanredan instrument, hir prirode koji se rijetko pojavljuje i u stotinu godina«, kako je rekao dirigent Richard Bonynge, savršeno pjevačko umijeće i velika urođena muzikalnost uz stilsku eleganciju stvorili su neke standarde u opernoj reprodukciji koji će se teško moći opet dosegnuti

Šestoga rujna, mjesec dana prije 72. rođendana, rođen je 12. listopada 1935, umro je u rodnoj Modeni Luciano Pavarotti. Svjetska glazbena scena ostala je bez jednog od svojih najvećih predstavnika, Italija je izgubila čovjeka koji joj je, prema riječima predsjednika talijanske vlade Romana Prodija izrečenima na veličanstvenom pogrebu u katedrali rodnoga mu grada, »iskazao čast u svijetu«, a svijet – jer za njim tuguju tisuće ljudi s raznih kontinenata – jednog od onih velikana čije značenje daleko premašuje prinos na užem području na kojemu je djelovao. Njegov bogomdani glas neusporedive ljepote, taj »izvanredan instrument, hir prirode koji se rijetko pojavljuje i u stotinu godina«, kako je rekao dirigent Richard Bonynge, savršeno pjevačko umijeće i velika urođena muzikalnost uz stilsku eleganciju stvorili su neke standarde u opernoj reprodukciji koji će se teško moći opet dosegnuti. Vojvoda od Mantove, Riccardo u Krabuljnom plesu, Puccinijev Rodolfo, svi Donizettijevi i Bellinijevi likovi koje je tumačio, niz pjesama i arija ostat će uzor ljepote vokalne interpretacije. Njegov glas nije odzvanjao samo u opernim kućama i koncertnim dvoranama, njega su slušali milijuni na koncertima na stadionima, koji su se prenosili suvremenim elektronskim medijima. Prvim koncertom u Rimu 1990. s naslovom Tri tenora, zajedno s Placidom Domingom i Joséom Carrerasom, popularizirao je opernu glazbu. Uklonio je barijere između tzv. ozbiljne i zabavne glazbe nastupajući zajedno s velikanima zabavne kao što su Elton John ili Liza Minelli. Godišnje je primao desetke tisuća pisama, naklade njegovih ploča broje se u desecima milijuna primjeraka. Snimio je 110 albuma. Unosio je radost svojim pjevanjem kao što je njegov široki osmijeh ulijevao optimizam. Želio je pomagati. Za mlade talente osnovao je 1980. u Philadelphiji Međunarodno pjevačko natjecanje koje je nosilo njegovo ime, na kojemu su se 1989. i 1995. i dvije naše mlade umjetnice Iva Hraste i Miljenka Grđan plasirale u finale; 25. obljetnicu umjetničkog djelovanja nije proslavio jednom priredbom, nego predsjedanjem tome natjecanju. Održavao je redovite godišnje humanitarne koncerte pod naslovom Pavarotti i prijatelji, na kojima je prikupio milijune dolara za djecu stradalu u ratovima u Bosni, Somaliji, Gvatemali, Liberiji i Kosovu, za medicinska istraživanja i liječenje rijetkih oblika dječje leukemije. Dao je velike priloge za obnovu Teatra la Fenice u Veneciji i Teatra del Liceu u Barceloni.

Ta planetarna karijera, fenomen Pavarotti, više od četrdeset godina blistava tenorskog pjevanja, nastao je 29. travnja 1961. u Teatro Municipale di Reggio Emilia u Modeni, kad je pjevao Rodolfa u Puccinijevoj La Boh ea me. Priliku za debi 26–godišnji Luciano dobio je kao pobjednik međunarodnoga pjevačkog natjecanja Achille Peri. Uspjeh je bio tako velik da su mu se redom otvarala vrata sve većih i važnijih kazališta. Najprije je pjevao u manjim pokrajinskim kazalištima, a već godinu nakon debija bio je Vojvoda od Mantove u Rigolettu u Teatro Massimo u Palermu pod ravnanjem Tullija Serafina. Uskoro je dobio poziv da nastupi na festivalu u Glyndebourneu kao Alfredo u Traviati. U veljači i travnju 1963. u Bečkoj državnoj operi pjevao je Rodolfa i Vojvodu od Mantove. Gostovao je u Dublinu i Budimpešti. Ali pravu međunarodnu karijeru počeo je 1963, kad je uskočio u La Boh ea me u Covent Gardenu umjesto Giuseppea di Stefana, a zatim nastupio u televizijskoj emisiji Sunday Night at the Palladium. Tamo ga je čuo Richard Bonynge i bio sretan da je naposljetku našao tenora u kojem će njegova supruga Joan Sutherland imati dostojna partnera. Mršavi Talijan prelijepa glasa – težio je sedamdeset kilograma – oduševio je glasoviti britanski pjevačko–dirigentski bračni par i oni su mu pružili punu potporu, a on je pokazao silnu želju za učenjem i napredovanjem. Nastalo je tada nekoliko snimaka opera Verdija, Bellinija i Donizettija, koje će se u pjevačkoj kvaliteti teško ponoviti. Godine 1965. pjevao je Rodolfa u Scali pod ravnanjem Herberta von Karajana, godine 1968. došao je Metropolitan. I sve se to redalo bez zastoja, kriza, umjetničkih dvojbi i većih zdravstvenih problema.

Pavarotti je posljednji put nastupio na sceni 2004. u Tosci u Metropolitanu. U veljači 2006. pjevao je na otvaranju zimskih Olimpijskih igara u Torinu. U srpnju je podvrgnut operaciji tumora na gušterači. Godinu dana poslije, ovoga rujna, s umjetničke scene zauvijek je otišao umjetnik nesvakidašnjega prirodnog dara, perfekcionist i vrhunski profesionalac, čovjek velika srca.

Marija Barbieri