Četiri gracije

»Hrvatski filmski ljetopis«, gl. ur. Bruno Kragić, br. 50, Hrvatski filmski savez, 2007.

Trinaest je godina redovita izlaženja trebalo da »Hrvatski filmski ljetopis« doživi pedeseti broj. U tih trinaest godina hrvatski se film podosta izmijenio, no filmski milje ne čine samo autori i njihova djela, nego još mnogo toga. Distributerska politika, festivalska križaljka, sjaj i bijeda videoteka i kinodvorana, a tu je i postojanje časopisa, staništa kritike i novinarstva. Koliko je danas specijalizirano filmskih časopisa u Hrvatskoj? Nevjerojatno, ali istinito: dva. Jednomu je ime »Ljetopis«, a drugomu »Zapis«. Jasno, oba izlaze u nakladi Hrvatskoga filmskog saveza.

Endemska vrsta, kakav već jest, »Ljetopis« pedeseto izdanje ne započinje uvodnom riječju urednika, osvrtom na povijest izlaženja, kako bi se možda očekivalo. Uredništvo je odlučilo jednostavno nastaviti tamo gdje su prije tri mjeseca stali. Posla je ionako više no dovoljno: iz godine u godinu sve brojniji festivali, konstanta izazovnih i atraktivnih programa iz kina Tuškanac te, jasno, tekući kinorepertoar. Središnji je dio »Ljetopisa« posvećen zvuku i glazbi u filmu. Hrvoje Turković latio se glazbe, Andrija Dimitrijević zvuka, a Irena je Paulus na primjeru plesne trilogije Carlosa Saure zaključila uvodnu cjelinu.

Posljednji »Ljetopis« ponajprije su obilježili iznimno zanimljivi ogledi i jedan intervju nastali na tipkovnicama kritičarki. Saša je Vojković tako studijom Filmski medij kao transkulturalni spektakl povukla paralele između američkog, holivudskog filma i onoga koji nastaje u europskim, odnosno hongkonškim studijima. No to i nisu klasične paralele, jer je autorica ukazala na ciklična kretanja u sadržajnom i stilskom smislu na nizu primjera koji upućuju na čak dvostruko ili trostruko prožimanje utjecaja tih (naizgled) toliko različitih kinematografija.

Vivijana Radman u ogledu Čija je planina Brokeback? daje uistinu intrigantan uvid u film Anga Leeja Planina Brokeback. Od gostovanja toga filma u domaćim kinima prošlo je podosta vremena, no s obzirom na njegovo značenje i (zajamčeno istaknuto) mjesto u povijesti filma, te s obzirom na izvornost eseja koji imamo priliku pročitati jasno je kako kvaliteta nema na omotu upisan rok trajanja. Gay vestern, saznajemo, najvjerniju i najbrojniju publiku ima kod gledateljica, jer u njemu žena konačno ima priliku pogledati erotizaciju junaka na način koji je uobičajen za junakinje. Možda je najbolje citirati autoricu: »Muška je seksualnost podvrgnuta ženskoj svrsi.«

Vrlo vrijedan dio pedesetoga »Ljetopisa« jest i razgovor Sanje Kovačević s Juricom Pavičićem, kritičarom, novinarom, romanopiscem, ali i scenaristom. Na osnovi njegova romana Ovce od gipsa Vinko Brešan snimio je Svjedoke, jedan od zapaženijih domaćih filmova posljednjih godina. Pavičić je i sam sudjelovao u izradi scenarija i stoga je razgovor s njim prepun dragocjenih informacija kako o procesu nastajanja točno određene knjige i filma, tako i o samu autoru; o njegovim osobnim životnim uvjerenjima, navikama, sklonostima i razmišljanjima.

Klasične kinorecenzije u »Ljetopisu« više ne stanuju. Nije novost, no jest nedostatak. Ostavljeno je prostora tek za osvrte na šest naslova izabranih po ne odveć jasnu ključu. Film redatelja Todda Fielda Mala djeca omogućio je Mimi Simić, četvrtoj, zaključnoj i nikako suvišnoj graciji pedesetog »Ljetopisa«, odličnu priliku za uspoređivanje celuloidne i papirnate malograđanštine. Da je netko Toddu Fieldu prije deset godina rekao kako će ga se uspoređivati s Gustaveom Flaubertom, zasigurno bi pustio koju suzu nad vlastitom srećom. No i to je moguće, ponajprije zbog autoričine sposobnosti prepoznavanja obrazaca i fenomena koji od nepovezivoga stvaraju uvjerljivu cjelinu.

Hrvoje Pukšec