Brdo dobrih filmova

Brdo dobrih filmova

Najviše zamjerki imamo na laureata Drora Shaula i njegovo Živo blato, čija je priča smještena u zatucanu sredinu kibuca još jedna stereotipna ekstravagancija o odrastanju s ponekim zoofilskim ekscesom, bez kojega ne može proći nijedna priredba sličnog karaktera. Festivalski programeri kao da vole izopačeno tragati za skandaloznim filmovima za koje vjeruju da će u medijima proizvesti žestoku raspravu, koja se najčešće pokaže bezrazložnom

Hrvatska obala nije poznata samo kao obala s tisuću otoka, nego i kao obala s tisuću filmskih festivala. Svake ih je godine sve više i razmnožavaju se poput taksifolije. Evo najnovijega primjera. Nije prošla ni godina dana od prvih riječkih filmskih Mediteranskih igara u organizaciji agilna društva iz udruge Drugo more, a već se najavljuju dvije nove priredbe slična karaktera, od kojih bi se jedna trebala održati u Splitu, a druga u Rovinju, dok je i Pula ovog ljeta uvela novu paralelnu selekciju filmova jadranskih zemalja kao neku vrstu geografski sužene varijante riječke manifestacije. U tome ne vidimo ništa loše. Što više dobrih filmova, tim bolje. Samo da oni ne ostanu zarobljeni u ekskluzivnu prostoru festivalskoga geta. Slične mutacije dogodile su se i Motovunu. Najprije su motovunski odmetnici započeli svoj festival (ZFF). A potom je i Pula po uzoru na njega dobila paralelne Meridijane i Eurpolis. Isto tako, najprije je Grad dobio svoju priredbu pompozno nazvanu International Film Festival of Dubrovnik, čija se adresa nalazila na nekakvoj opskurnoj adresi u Los Angelesu, da bi mu se potom dogodio i Libertas Film Festival.

Od svih tih manifestacija, jedini istinski ljetni filmski festival s pedigreom od kojeg je sve započelo je onaj motovunski, bez obzira na sve njegove uspone i padove. No, ako je ovogodišnji nacionalni segment Pule bio tradicionalno falokratski, jer je odsutnost žena u Areni preslika mačoidno orijentiranoga hrvatskog filmskog mainstreama, onda je Motovun bio neka vrsta preslike Vagininih monologa. Premda su festival otvorila i zatvorila dva muškarca, Izraelac Dror Shaul (Drago blato) i Rus Pavel Lungine (Otok), čija parabola o vjeri i spasenju pokušava dosegnuti vrhunce Tarkovskog i Klimova, sve ono najbolje pripalo je redateljicama. Tako je Andrea Arnold u Crvenoj cesti ubrizgala u lijevske (Leigh) krajolike dostatnu dozu pornovoajerizma pričom o opsjednutosti žene muškarcem kojeg je promatrala na videonadzoru. A genijalna Julia Loktev (Day Night Day Night) u priči o bezimenoj bombašici samoubojici identificiranoj kao Ona, koja se priprema izvesti terorističku akciju na Times Squareu, više tretira mizanscenu kao performans. Njezin je komad mogao biti slobodno izložen kao videoinstalacija na kaselskoj Documenti. Kao što u naslovu autoričina filma nema zareza, tako u njemu nema linije koja razdvaja život i smrt. Dok pratimo njezine pripreme, mi ne znamo kojem narodu Ona pripada i koju političku opciju predstavlja. Znamo samo da je njezina vjera u opravdanost toga čina apsolutna. Kako u Motovunu nije mogla biti izostavljena ni trenutno najintrigantnija kinematografija, ona njemačka, izbor je pao na Valesku Grsebach i njezinu Žudnju, čija distanciranost i hladne emocije možda i nisu bile najidealnije osvježenje za motovunske sparne noći. A dodatnu žensku injekciju europskom filmu dala je i sljedbenica Dogme Susanne Bier, čija melodrama Nakon vjenčanja, koja priča o povjerenju kao kolateralnoj šteti prekida jedne veze, reciklira Vinterbergov Festen, premda uvijek odličnu Madsu Mikkelsenu dobro stoji smoking i kao pozitivcu, a ne isključivo u negativnoj ulozi (sjetimo se njegova bondovskog zlikovca Chifrea iz Casina Royale).

Jedan od vrhunaca ženskoga festivalskog segmenta svakako je i Šuma žalovanja genijalne Naomi Kawase, koja u svom klorofilskom postupku tretira iskonsku šumu na sličan način kao što to čini Weerasethakul u Tropskoj bolesti ili Van Sant u uvodnom dijelu remek–djela Last Days. U njoj će zalutati dvije izgubljene duše, jedna njegovateljica u domu za umirovljenike i njegov stanar koji pati od senilne demencije. Oboje povezuje tragedija voljene osobe. Oboje će u naletu snažna nevremena doživjeti katarzu (slični katarzični učinak u autoričinoj Shari ima završni prizor ulične svečanosti).

Ono što Kawase čini sa šumom, to Brazilac Andrucha Waddington u Kući od pijeska radi sa senzualnim dinama. Možda mu ime može izazvati rodnu zbrku. Ali pravo mu je ime Andrew i snimio je jako ženski film o trima naraštajima žena, astronomima, ratovima i djeci cvijeća..

Ali japanski film bio je zastupljen u Motovunu i inteligentnom retrospektivom J–horora, koja pobija Devideovu reakciju objavljenu u tiskovini koju držite u ruci, da bi »pisati o subkulturi Japana ili Ichii the Killeru bilo isto kao da u knjizi o Hrvatskoj, primjerice, izostavimo povijesno poglavlje o kralju Zvonimiru da bismo dobili prostor za epopeju Moje štikle«. Dakako, nitko ne oduzima pravo autoru Japana da toj zemlji pristupa konzervativno. Ali uspoređivati Miikea sa Severinom, to već graniči s totalnim apsurdom. Inače, vrhunac toga programa bila je projekcija nijemoga klasika Stranica ludila uz pratnju benishija Ichira Kataokea kao naratora / performera. Užitak njegove interpretacije bio je ravan onom iz Houvoga Leta crvenog balona, u kojem Juliette Binoche posuđuje glas starokineskim lutkama.

Među filmovima koji su nas na trenutak udaljili od žena valja izdvojiti i prekrasnu Salemovu Sušu, koja je festivalu pridodala malo human rights–štiha. No, premda je selektor Grlić naglasio da mu je najteže bilo odabrati talijanski film jer je njegova recentna produkcija prilično zakazala, što nije daleko od istine, možda bi njegovu krvnu sliku popravila fenomenalna Marina Spada (šifra: Come l'ombra). Umjesto nje uvršten je kameleonski Corrado Guzzanti sa solidnom satirom Fašisti na Marsu, čija je sestra Sabina, također kultna komičarka, na netom završenoj Mostri predstavila suludi pseudodokumentarac Le ragioni dell'aragosta. S njima bi Motovun dobio još snažnija ženska pojačanja.

Dakako, ni ove godine nije izostao redoviti motovunski gost Jamie Bell, koji je predstavio najnoviji film Hallam Foe u režiji Davida Mackenzieja (šifra: Mladi Adam), priču o dječaku s bezbroj inkarnacija, kojega progoni enigma majčine smrti, pa je njegov voajerski lik ponekad lucidan i romantičan, a ponekad jeziv i posve upropašten.

Ipak, najviše zamjerki imamo na laureata Drora Shaula i njegovo Živo blato, čija je priča smještena u zatucanu sredinu kibuca još jedna stereotipna ekstravagancija o odrastanju s ponekim zoofilskim ekscesom, bez kojega ne može proći nijedna priredba sličnog karaktera. Festivalski programeri kao da vole izopačeno tragati za skandaloznim filmovima za koje vjeruju da će u medijima proizvesti žestoku raspravu, koja se najčešće pokaže bezrazložnom. Sa sličnim problemima susretao se i potpisnik ovih redaka dok je birao filmove za riječke Mediteranske igre. Jer, odveć radikalan izbor mogao bi marginalizirati festival, dok bi forsiranje mainstreama eliminiralo njegov identitet i utopilo istinski inventivne i hrabre filmove u moru prosječnih. Da je selektor Motovuna odabrao zlatnu sredinu, možda bi se umjesto prosječnoga Shaula našlo mjesta za suludi tandem Etgar Keret i Shira Geffen i njihove Meduze, koje su u Cannesu osvojile Zlatnu kameru za najbolji debitantski film. Ne samo zato što je Geffen trenutno najveće otkriće među izraelskim redateljicama, nego i zato što je na lanjskom Motovunu prikazan i Dukićev Wristcutters: A Love Story snimljen prema Keretovu romanu, čiji je autor nedavno gostovao na zagrebačkom Festivalu europske kratke priče.

Sve u svemu, bilo je to uspješno motovunsko izdanje, koje se možda nije moglo pohvaliti najsvježijim naslovima, iako je festivalski budžet ojačan prodornim sponzorima iz područja mobilne telefonije bio dovoljan da se nabavi i poneka novija akvizicija. No, hendikep je očigledno bio i taj da mu je nekolicinu atraktivnih naslova, poput kanskog i berlinskog laureata, preoteo Discovery, koji više ne servisira druge festivale kao dobra vila svih hrvatskih filmofila nakon što je u Vukovaru pokrenuo vlastitu manifestaciju, na kojoj je predstavio najnoviju jesenju filmsku kolekciju. No, sve to nije nas zasmetalo da barem dio duga pretoplog ljeta odvojimo za uspon na motovunski ženski brijeg.

Dragan Rubeša