Bide (ili: konj u kupaonici)

Bide (ili: konj u kupaonici)

Jednom sam napisala kako sam u prvom razredu pučke škole (a to je bilo 1950-ih godina) još imala drvom obrubljenu crnu pločicu s prikvačenom (pravom) spužvom i da sam na njoj kredom vježbala pisanje slova i brojki. Pločica je s jedne strane imala crvene crte (za pisanje slova), a s druge kvadratiće (za pisanje brojki). Podatak je u mlađahna općinstva izazvao blagi osmijeh (podsmijeh) i svrstao me smjesta uz bok obitelji Kremenko ili Kajbumščak, u svakom slučaju u neko od kamenih doba. Zato ću ovaj put, da izbjegnem stavljanje svoje osobe u koji od srednjovjekovnih smradova, pa zvao se on i velebni dvorac, preskočiti kupanje u škafu, maštilu, koritu i sl., što se, u isto vrijeme kad i danas nezamislivo pisanje i brisanje po pločici, zbivalo u kući moje omame, na 5 minuta od glavnoga zagrebačkog trga, u (nekoć mi dražoj) Tkalčićevoj ulici. Ruku na srce, to i nije bio znak neke naše grozne zaostalosti. Prali smo se kako smo znali i mogli (u kući staroj dvjestotinjak godina). Treba, naime, znati da su se Europljani, nakon rimske vladavine, kupali uglavnom samo prilikom krštenja uranjanjem u vodu, a nakon toga rijetko. Bogati su se polijevali litrama parfema, no i teški miomirisi nabacani jedan preko drugoga mogu itekako zaudarati. Siromašni su, prije nego bogati, pribjegavali pacanju u kacama i škafovima. Jedan od najluksuznijih francuskih dvoraca, Fontainebleau (1540), imao je npr. samo jednu kupaonicu, a Versailles, unatoč zamršenom sustavu bajnih vodoskoka, nije u čitavom grand-siea cleu uopće imao ni zahoda ni kupaonica.

Teleportirat ću se u prostor bliži današnjim čitateljima, u moderno opremljenu kupaonicu. U mnogima već s vrata ugledate nižu kadicu ili školjku s tekućom vodom, stranoga otmjenoga imena bidé, namjena koje od rječnika do rječnika varira. Jedni će vam reći da služi za pranje donjih dijelova tijela, ne precizirajući kojih, jer i noge su npr. donji ekstremiteti, pa premda u bideu možete, naravno, prati i noge, malo je vjerojatno da bi se za te udove izmišljale posebne porculanske ili keramičke posude spojene na tekuću vodu (za to je dugo i dobro služio lavor). Drugi će reći samo da je to sud za pranje i/ili ispiranje, ne navodeći čega, pa se može pomisliti i na rublje, jer se i ono pere i ispire. Dakako, višefunkcionalnost bidea dopušta i pranje rublja u njemu, pogotovo onoga »finijega«, koje nećete izručiti bjesomučnom trganju u stroju, nego ćete ga prati na ruke. Ipak, relativno malen obujam udubine u bideu odmah govori o tome da će ta aktivnost – pranje i/ili ispiranje rublja u njemu – biti sasvim sporedna. Jer, složit ćete se, koliko bi pranje samo jedne današnje »mašine« i potrajalo ako se zna da u bide stane jedna jedina bluzica! Ima leksikografa koji će izreći preciznu namjenu – pranje intimnih dijelova tijela – no nitko nam još nije objasnio zašto se bide zove upravo tako – bide. Čak ni oznaka u rječnicima, mahom stranih riječi – od fr. bidet – neće nam još otkriti zašto se to elegantno koritašce zove upravo tako kako se zove.

Englezi su, kao i u tolikim drugim slučajevima, jednostavno preuzeli francusku riječ bidet, prilagodivši je, dakako, svojem izgovoru, Nijemci pišu Bidet, ali izgovaraju bidé, a Česi i pišu i izgovaraju bidet, definirajući taj predmet kao sjedeći umivaonik. U hrvatskom i u slovenskom, na primjer, piše se već prilagođeno izgovoru – bide – kao što i izvorni buffet postaje sve češće bife (uz bufet, bifet, biffe, bufe, büfe i slične oblike, jedinstvene u svijetu, ali zato toli tipične za naše često i neznalačko prenemaganje).

Da bismo proniknuli u samo ime ovoga predmeta, treba u kupaonicu uvesti ni više ni manje nego jednoga konja, ali ne bilo kojega, nego malenoga i jakoga jahaćeg konja, ponija. To francuska riječ bidet prvotno i znači. A upravo je metafora – jahanje, objahivanje – ishodište današnjeg imena toga dijela kupaoničke opreme. No kako je ta banjica namijenjena (ipak) u prvom redu ženama (ili se tako barem smatra u našim mačističkim sredinama koje zaziru od stalnoga peruckanja), treba reći da takvo jahanje (raskrečeno poput žabe) dugo nije bilo odlika ženskoga jahanja. Žene su, naime, nekoć jahale s objema nogama na istoj strani konja, ne objahujući životinju kao što su to činili (i čine) muškarci. Naravno, i moda je u tome imala svoje prste. Žene su jahale u dugim suknjama, hlače su im i inače kao odjevni predmet dugo bile neprilične. Po tome se može zaključiti da povijest imena bide datira od promjene načina ženskoga jahanja konja, kad su ga, ravnopravno i izjednačeno s muškarcima, objahivale s obje strane trbuha, a to će reći tek negdje od početka 20. stoljeća. Tada se i moda za jahačice promijenila: za natjecanja su propisane hlače i sva ostala odjeća i obuća, čak i pokrivalo za glavu.

I tako smo, tragajući za bideom, zašli i u štalu. Pa premda svaka prostorija neodržavanjem i zapuštanjem lako može postati štala (u češkom i bordel, no ne zanosite se – to ondje ne znači kuću (plaćenih) užitaka nego običan nered), neće stanovnici svake štale kumovati imenu tako prestižnoga kupaoničkog intimnog ispirača kakav je bide, taj uspješni osvajač ujedinjene zapadne Europe. To je rezervirano samo za plemenite vrste, u koje se svakako ubrajaju i konji za razne vrste jahanja.