Bauk transkripata

Bauk transkripata

Bauk transkripata opet je poharao medijsku scenu, ali i opću hrvatsku javnost. Afera Zagorac i tko je komu što rekao i što se nalazi na famoznom DVD-u nije bila samo pitanje dana tijekom ljeta, nego su se time bavili svi, od najviših državnih dužnosnika, kao što je predsjednik države, pa do prepričavanja u kafićima.

Nisu to prvi transkripti ni tajne vrpce ni skrivenom kamerom snimljeni škakljivi događaji iz hrvatske političke zbilje koji su se pojavili u medijima. Nije prošlo dugo vremena od afere brijunskih zapisa i cvrčaka koji su se čuli, pa transkripti s Mirogoja, pa niz transkripata iz ureda pokojnoga predsjednika Tuđmana...

Primjena tajnih zapisa u medijima počela je odmah s početkom nove hrvatske države: već smo gotovo i zaboravili transkripte telefonskih razgovora komandanta obrane Vukovara, Milana Dedakovića, s najvišim rukovodiocima hrvatske države.

Ti, prvi tajni zapisi, izazvali su i prvu zabranu novina u Hrvatskoj: tjednika »ST«, prvoga hrvatskog tabloida, koji više ne izlazi. Ostali zapisi prošli su bez posljedica kako za nakladnike, tako i za aktere. Tajne su u nas javne, pa se nitko i nije posebno zabrinjavao zbog kršenja zakona i uredbi o tajnosti. Stoga smo se i začudili kada je Haaški sud vrlo odlučno reagirao na kršenje tajnosti svjedoka i što je pozvao novinare na odgovornost, a neke i kaznio.

Imaju li mediji pravo objavljivati tajne podatke? Opće je stajalište: ako je riječ o važnim stvarima, javnost ima pravo znati. Nije to tako samo u nas. U svjetskim medijima niz je primjera kršenja tajnosti podataka koji su završili velikim medijskim uspjesima: Washington Post i afera Watergate, koja je rezultirala opozivom predsjednika Nixona, samo su najpoznatiji primjeri.

Dakle, novinari znaju da krše propise, ali zbog višeg interesa javnosti odlučuju objaviti i ono što je zabranjeno. To je u skladu s jednim od temeljnih postulata novinarske profesije: ukazati na negativnosti kako bi se one ispravile.

Jesu li takvi i transkripti koji preplavljuju s vremena na vrijeme hrvatske medije? Je li to veliki uspjeh hrvatskih novinara, koji primjenom metoda istraživačkog novinarstva uspijevaju dokučiti i ono što je učinjeno u najvećoj tajnosti, a što ima izravne i dalekosežne posljedice na hrvatsku političku scenu?

Teško bismo to mogli nazvati istraživačkim novinarstvom. Novinari su više poštanski sandučići raznih obavještajnih službi, koje u svojim kuhinjama zamijese neki skandal, plasiraju ga u medije, pa onda to izaziva pozornost, a skreće je s pravih problema. Od novinara koji ozbiljno prakticiraju istraživačko novinarstvo očekujemo da razotkriju tko i zašto plasira transkripte, što se time namjerava postići i komu se namješta.

Ovako, javnost samo doznaje neke pikantne detalje, shvaća da se nešto mulja, ali nema pravu predodžbu što je zaista u pitanju. Tajne službe tako postaju urednici u sjeni, oni su ti koji prezentiraju skandale javnosti, a nisu mediji. Novinari su, tako, samo puka transmisija. To je daleko od prave uloge novinarstva i nema nikakve veze s agenda setting teorijom, prema kojoj su mediji oni koji postavljaju stvari na dnevni red i oni su ti koji pokreću pitanja, ukazuju na nepravilnosti i razotkrivaju ih.

Tek kada mediji budu oni koji pokreću stvari, nestat će i bauk transkripata, koje ocvali obavještajci vade iz nekih skrivenih zakutaka i golicaju javnost, vodeći neku svoju igru.