Dug život kratke priče

Dug život kratke priče

Smisao kratke priče najbolje je izrazio u stilu svoje tradicionalne nevjerice J. L. Borges 1974, kada je rekao u razgovorima s Ernestom Sabatom: »Kratka priča kratak je san, kratka opsjena. I kad pisac završi priču, ne zna da li je bilo vrijedno truda pisati je«. Trud se svakako isplatio jer je pred nama biblioteka od dvadeset i nešto knjiga od po sto stranica hrvatskih kratkih priča i na stotine ljudskih sudbina

Sve do 1966. »Večernji list« objavljivao je na svojim stranicama, jedanput tjedno, kratke priče, manje–više nesustavno. Nekolicina mlađih suradnika prevodila je kratke priče Hemingwaya, Caldwella, Nabokova, Zweiga. Tražili su kratke priče, poticali neke naše pisce da napišu kratku priču i tu je bez ikakva dvoumljenja prednjačio Fedor Vidas. Tomislav Sabljak, jedan od tada mladih suradnika lista, predložio je uredniku kulture Danku Oblaku da izaberu do tada objavljene priče i nagrade ih, a nakon toga raspišu natječaj. Tadašnja glavna urednica »Večernjeg lista« Vera Vrcić prihvatila je tu ideju i tako od 8. siječnja 1966, kada je »Večernji list« podijelio prve nagrade domaćim autorima kratkih priča, pa do danas traje stalni nagradni natječaj za kratku domaću priču. Poticaj redakcije »Večernjeg lista« da jednogodišnjim natječajem i nagradama obnovi u nas zapostavlejn oblik kratke priče u cijelosti je uspio. Prije svega, privukao je poznate pisce da kratkom pričom iskažu pripovjedačko majstorstvo, a mladim piscima pružio je priliku da se okušaju u narativnoj formi kratke priče koja traži maksimalnu ekonomičnost i preciznost.

Prvi nagrađeni pisci »Večernjeg lista« za kratku priču bili su Vojin Jelić, dobitnik prve nagrade, Mirjana Matić–Halle, dobitnica druge, i Fedor Vidas, dobitnik treće nagrade. U izbor za nagrade uzete su sve objavljene priče domaćih autora do 1966. Te godine raspisan je i prvi natječaj s propozicijama, koje se nisu u osnovi mijenjale sve do danas. Natječaj je javan, a priče pod pseudonimima ne objavljuju se. Priča može imati najmanje 120, a najviše 180 redaka, a tema je slobodna. Rezultati prvoga jednogodišnjeg natječaja objavljeni su 14. siječnja 1967. Žiri u sastavu Vlatko Pavletić, Jozo Puljizević, Tomislav Sabljak, Danko Oblak i Ivo Hrčić, apsolvent prava, kao predstavnik čitatelja, odlučio je da se nagrade podijele: prva Slobodanu Novaku za priču Razarma, druga Fedoru Vidasu za priču Pas i treća Giacomu Scottiju za priču Moja majka. Potaknuta odjekom nagrada i odazivom autora na prvi javni raspisani natječaj redakcija lista posvećivala je iz godine u godinu najveću moguću pozornost upravo domaćoj priči i u vremenima teške krize papira od drugih sadržaja lista odvajala stranicu subotnjih brojeva za domaće pisce.

Svaki pripovjedač, svaka priča, donosila je nešto novo i neobično u odnosu spram teorije kratke priče: žanrovski kratka priča obogaćivana je novim vrijednostima, pa tako dok jedni autori teže improvizaciji kombinirajući je sa strogom formom, dotle drugi ugrađuju mnoge elemente drame, pa im se priče čine kao dramaturški razrađeni igrokazi. Nemoguće je stoga povući znak jednakosti između priča u dvama izborima Večernjakovih kratkih priča. Prvi izbor objavljen je 1994. (Hrvatska kratka priča, izbor Tomislava Sabljaka, Alfa, »Večernji list«, Zagreb, 1994, a drugi 2006. – Svaka priča na svoj način. Hrvatska ženska kratka priča, izbor Tomislava Sabljaka, Naklada MD, Zagreb, 2006). Vrijednost je izbora u tome što su priče raznorodne, bez obzira istražujemo li njihove idejne, sadržajne ili tehničke strukture i slojeve. Novela, u ovom slučaju kratka priča, uvijek se gradi na proturječnosti, nepodudaranju, kontrastu. Kratka priča dosegnula je vrhunac u američkoj književnosti, a presudnu ulogu u njezinoj rasprostranjenosti i kultiviranosti imali su časopisi i novine. U nas se kratkoj priči nije obraćala prevelika pozornost, iako je glad čitatelja za takvom formom bila više nego očita. Zbog toga je inicijativa »Večernjeg lista« da njeguje kratku priču domaćih autora od velike važnosti. Možemo reći da je akcija »Večernjeg lista« preporodila književni žanr.

Svake se godine objavi između četrdeset i pedeset priča, a na natječaj ih pristigne i nekoliko stotina. Godine 2002. pristigao je rekordni broj priča, njih čak 1047. U natječaju je sudjelovalo više od tisuću autora, od najboljih hrvatskih pisaca do književnih početnika koji su debitirali upravo u »Večernjem listu«. »U žiriju su uvijek bili najugledniji književnici: Vlatko Pavletić, Jure Kaštelan, koji je bio marljiv u ocjenjivanju, vodio je bilješke, Marin Franičević, Joža Horvat, Dalibor Cvitan često je polemizirao s Rankom Marinkovićem oko Pirandella, kojeg je Marinković obožavao, pa su se sastanci žirija odužili do kasno uvečer. Milivoj Solar dao je mnogo teorijskih objašnjenja, Danko Oblak, imao je tada toliku moć da je mogao nametnuti svoj stav, ali prihvaćao je bez rezerve odluku većine, posebno autoriteta kao što su bili Vlatko Pavletić, Ranko Marinković ili Jure Kaštelan«, prisjeća se Tomislav Sabljak. Najdulje je u žiriju bio jedan od naših najboljih novelista – Ranko Marinković, po kojem je 2001, od 37. natječaja, nagrada uz pristanak obitelji Marinković nazvana, čime je nagradna priča »Večernjeg lista« dobila nacionalni karakter. Među nagrađenima najveća su imena suvremene hrvatske književnosti, kao Vjekoslav Kaleb, Petar Šegedin, Mirko Božić, Živko Jeličić, Nedjeljko Fabrio, Ivan Kušan, Antun Šoljan.

Osim piscima »Večernjak« je otvorio prostor i najboljim hrvatskim slikarima i grafičarima kao ilustratorima priča. Od sama početka dugogodišnji ilustrator priča bio je poznati hrvatski grafičar Fedor Vaić, a potom su se sve do 2005. izmjenjivali različiti slikari i ilustratori: Željko Lapuh, Ivan Lovrenčić, Dimitrije Popović, Rudi Labaš, Hrvoje Šercar, Miroslav Šutej, Zdenka Pozaić, Jure Labaš, Željko Senečić, Svjetlan Junaković, Ljerka Njerš. Do danas su objavljene četiri mape odabranih ilustracija. Dvadesetak objavljenih priča u »Večernjem listu« ušlo je u Šicelovu antologiju hrvatskih kratkih priča 2001. Godišnje »Večernjak« za honorare piscima i ilustratorima objavljenih priča, te za nagrade, izdvoji oko dvjesto tisuća kuna.

Današnju priču stvaraju mediji, kao što su mediji stvorili Hemingwaya, Moraviju, Carvera. Knjige koje danas vode na listama najčitanijih upravo su knjige kratkih priča, autore, kao Ferića, Tomića, Perišića, Radakovića, Popovića, podupiru mediji i to je potpora koju valja uzeti u obzir. »Večernjakova« priča druga je vrst potpore. Natječaj je stalna kušnja, čak i rizik. Uvijek ima vrlo plodnih, ali ima i sušnih godina, no novine u kojima su objavljivali Kaleb, Šegedin, Šoljan, Slamnig, Cvitan, Fabrio, Tribuson, Majdak, Kušan mogu biti ponosne. Dakle, »Večernjak« čini mnogo da čitatelji danas čitaju priče kao najuzbudljiviji roman, što je na početku natječaja bilo nezamislivo. »Večernji list« stvorio je tako kulturu čitanja kratkih priča.

Od 2006. »Večernjakov« natječaj za kratku priču u 42. izdanju ima nove propozicije. Priče se umjesto na stranicama lista objavljuju u on–line–izdanju. A i prva nagrada porasla je na čak trideset tisuća kuna. Žiri u sastavu Branka Primorac (predsjednica), Krešimir Nemec, Tomislav Sabljak, izbornik i idejni začetnik natječaja, te Vlatka Vorkapić, dramska autorica i redateljica, prvu nagradu dodijelio je autorici Olji Savičević–Ivančević za priču Heroj (drugonagrađeni Miroslav Mićanović i trećenagrađeni Denis Stošić). Ovo je četvrti put da je prvu nagradu dobila autorica. Naime, dobitnica prve nagrade dvanaestog natječaja 1977. bila je Višnja Stahuljak za priču Telefon, godinu dana poslije prva nagrada pripala je Mariji Peakić za priču Natječaj za kratki život. Žiri šesnaestog natječaja »Večernjeg lista« za kratku priču odlučio je da prvu nagradu zaslužuje priča Govorio je isledniku Jare Ribnikar. Smisao kratke priče najbolje je izrazio u stilu svoje tradicionalne nevjerice J. L. Borges 1974, kada je rekao u razgovorima s Ernestom Sabatom: »Kratka priča kratak je san, kratka opsjena. I kad pisac završi priču, ne zna da li je bilo vrijedno truda pisati je«.

Trud se svakako isplatio jer je pred nama biblioteka od dvadeset i nešto knjiga od po sto stranica hrvatskih kratkih priča i na stotine ljudskih sudbina, no iznad svega taj dugi život kratke priče vjerojatno je posljedica neprestane ljudske potrebe za pričanjem priča.

Ivana Sabljak