Živ, u sedam anegdota

Živ, u sedam anegdota

Strog prema sebi, Tabak nije mogao biti milostivo popustljiv prema drugima. Držao je da se dobri prevoditelji u Hrvatskoj mogu pobrojiti na prste jedne ruke ili tako nekako. Jednom je nešto slično izjavio u iznimnom (budući da ga nisu prečesto tražili!) intervjuu. Tako je svakomu, u uskom krugu neimenovanih, ostala iluzija da sâm onamo pripada

Imenu i prezimenu Josipa Tabaka valjalo bi pridodati lijepi niz relativnih, a bome i apsolutnih superlativa. Stoga je bolje da taj mogući prostor ostane otvoren podrazumijevanju. Ili pak čitateljskom zaključku. Sukladno samozatajnom životu s kojim se, međutim, nije kosila ozbiljna samouvjerenost glede vlastitih napora godinama ulaganih u višestruku djelatnost, a onda i ishoda, nije on želio na svojem sprovodu nikakvih govora osim jednog. A taj je, u okviru crkvenog obreda, održao fra Bonaventura Duda, prisjećajući se toplo zajedničkog rada na prijevodima i oko tiskanja hrvatske Biblije, nabrajajući pokojnikove jezike i ljudske vrline. U samoj mrtvačnici, zbog žege na otvorenom, a i zbog ograničenog broja nazočnih: pored druge četvorice franjevaca, jedva dvadesetak osoba, uključivši malobrojnu rodbinu oko udovice, ponešto prijatelja i kolega, srednje i više dobi. Među njima i nekoliko viđenijih, ali privatno, ne u ime institucija, kojima je pokojnik bio član (jednoj, dapače, nekoć i predsjednik). Neke su od njih, ne sve, poslale vijence ili telegrame. Prepoznatljiva političara nije bilo.

Mnogi su Josipa Tabaka poznavali bolje i viđali znatno češće od potpisanog. No svaki je susret s njim bio anegdotski dojmljiv i dostojan pamćenja. Stoga sam odlučio neke od tih anegdota zabilježiti.

Prva. Pripada »proto-Tabaku«, a po pričanju meni prethodne generacije. Negdje u 50-ima nudi on da će prevesti djelo Miguela Ángela Asturiasa. Zagrebački nakladnici odmahuju rukom i komentiraju mu iza leđa: »Oh, opet Tabak nudi nekog svojeg Južnoamerikanca!«. Međutim, da su prijedlog poslušali, bio bi to, čini se, prvi inozemni prijevod budućeg guatemalskog nobelovca (1967). A Tabakov će, onaj ili drugi, morati pričekati do 1972. godine. U znaku arhetipskog čekanja vanjskog »jamstva«.

Druga. Reče mi Tabak: »Blago Vama, Machiedo, što prevodite na talijanski!« »No, no… – odgovaram – još da mi to kaže netko drugi, ali Vi, koji prevodite s toliko jezika…« Na to će on: »Da, da, ali na hrvatski«. »Kao da Vi ne možete i obratno, u više smjerova«, inzistiram. »Ah, da – tada će on s uzdahom – preveo sam Krležu na danski, ali su mi ga cijelog izlektorirali!« A danski, koliko znam, nije bio na njegovoj rang-listi prvih deset.

Treća. Susrećem Tabaka u tramvaju i kažem mu kako bih, uz redovitija čitanja poezije, želio ponešto obnoviti svoj španjolski prozom. Pa jer ugledah u internacionalnoj knjižari djela Pia Baroje, ne znam za kojim da posegnem. Odgovara mi: »Baroja je objavio oko sto knjiga, a ja sam mu pročitao samo (sic!) polovicu. Razmislit ću, pa ću Vam reći«. Skoro i zaboravih pitanje, kad li se opet vidimo u tramvaju nakon tri-četiri mjeseca. Tabak spremno nastavlja gdje smo stali: razmislio je i preporučuje mi tri naslova!

Četvrta. Krajem 1991. očekuju se službena inozemna priznanja neovisne Hrvatske. Posebne probleme stvara svojim otporom Nizozemska. Jedna moja bivša studentica (sada već dr. sci.), koja tada radi na Ministarstvu vanjskih poslova, zdvojno me pita kako postupiti. Ja improviziram jednu svoju metaforičku priču, gdje plima i nasipi nadomještaju rat, nesvjesnu varijantu Šoljanove drame Čovjek koji je spasio Nizozemsku, ali dodajem: »Idite Tabaku, on im je prevodio prozu, najbolje zna«. Doista, lijepo je prima, uz privagu mojih pozdrava, i ispriča sličnu, svoju metaforičku varijantu o »plosnatoj zemlji« (kako bi rekao, točnije otpjevao, Brel). A zatim povjerava da ga je našla u zadnji čas. »Jer – kaže – za stare Jugoslavije bio sam u zatvoru dvije godine, za NDH tri, za nove četiri… A sada putujem u Beč«. Od tamo se, ipak, vratio u jedinu (k tomu voljenu) državu koja ga nikad neće zatvoriti. Pretpostavljam da se u prethodnima nije nimalo verbalno autocenzurirao.

Peta. Da li poslije Beča ili prije, ne bih više mogao jamčiti. »A znate li Vi o čemu sam predavao u Švedskoj?«, pita me Tabak, pomalo obješenjački. Otkuda da znam? »O armenskim izvorima Biblije. Na engleskom«. Prepuštam čitatelju da zamisli višestrukost nužne, odnosne kompetencije.

Šesta. Pomalo sa žaljenjem priznaje mi da po narudžbi (jer obično je on sam predlagao) prevodi De Amicisovo Srce. Slučajno moju prvu lektiru na talijanskom u pubertetsko doba. Već tada, protivno djedovskoj sugestiji, djelo sam držao nepodnošljivo »srcedrapateljnim«. Ne bi mi palo na pamet da prijevod zahtijeva ikakvo kritičko upotpunjenje (protivno vrsnim putopisima istog autora, ali što ću ih otkriti tek u vrlo zreloj dobi). Tabak me, međutim, pita može li k meni na Fakultet da pogledamo ima li išta kritike o De Amicisu i, ako ima, da mu to posudim na svoje ime (jer se knjige izvan ustanove i njenih zakonitih članova nisu ustupale). Ne bez iznenađenja otkrivamo desetak monografija. Mislim odabrat će jednu. Ali ne: »Uzet ću sve«, kaže on, i ode s pozamašnim kupom da bi uredno vratio knjige u roku. (Za razliku od nekih profesora za kojima se katkad šalju »potjernice«.)

Sedma. Dobro je što odnedavno postoji nagrada Iso Velikanović za prevodilaštvo, kao afirmacija nevidljive i vječno (valja li dodati: nepravedno!?) podcjenjivane struke. Preklani je za životno djelo (uz nju postoji i godišnja) dobiva Tabak. Osobno ne može nazočiti, no njegova se zahvala, uz rukopisne ispravke na starom strojopisu, čita s ekrana. Tekst je sročen diplomatski, jer je on sam doradio (=ispravio) Velikanovićev prijevod Don Quijotea. Privatno povjerava: »Velikanović je dobro prevodio s ruskog, ali što se španjolskog tiče...« (Nastavak ću preskočiti.)

Ove sam anegdote namjerno prepričao u prezentu. Na kraju, ipak, moram u perfekt, primjeren ponekom dodatnom sjećanju.

Strog prema sebi, Tabak nije mogao biti milostivo popustljiv prema drugima. Držao je da se dobri prevoditelji u Hrvatskoj mogu pobrojiti na prste jedne ruke ili tako nekako. Jednom je nešto slično izjavio u iznimnom (budući da ga nisu prečesto tražili!) intervjuu. Tako je svakomu, u uskom krugu neimenovanih, ostala iluzija da sâm onamo pripada.

Tvrdio je da su najlakši turski, španjolski i jidiš. Jer da na turskom treba samo savladati nepravilne glagole!

Početkom 80-ih, ako se ne varam, potpisao mi je Tabak na vlastitu inicijativu, a s njim i drugi član, pristupnicu za prijem u P. E. N.-klub. No formular je završio u ladici da bi ga zamijenio drugi s »ovlaštenijim« potpisima. Ne bih se čudio da ishod te »rošade« njezin vinovnik, međunarodni ekspert za »disidentstvo«, jednog dana stavi sebi u zapučak. Pa valja tiho reći: »Ne ponovilo se!«

Posljednji Tabakov rođendan proslavljen je komorno u domu za umirovljenike, gdje su se za njega, u skladu s dobi, zdušno brinuli. Ležao je već u stacionaru, obilazila ga je, i sama polupokretna, supruga Blaga, nekoć i u radnom pogledu njegova desna ruka, ostala razdvojena, u svojoj sobi. Bio je mršav, ustao je, lijepo se obukao (ili bio obučen), zadržao šeširić na glavi, priseban i pritajeno ganut. Gosti su bili manje-više isti, uz poneku iznimku, koji će ga ispratiti na Mirogoju. Televizija je svečanosti posvetila minutu-dvije u Dnevniku.

Neki ljudi žive, silno rade i odlaze poluanonimni. Srećom odlaze: sabrano ispunjeni, iz nesavršenosti koja ih je okruživala.

Mladen Machiedo