U POTRAZI ZA TEATRALNIM MJESTOM

U POTRAZI ZA TEATRALNIM MJESTOM

Razmatrajući proteklu sezonu varaždinskoga HNK, možda nećemo smjesta uočiti hvalevrijednu činjenicu da su gotovo sve predstave zasnovane na tekstovima naših pisaca iz koje su izvukli najveću korist. Improviziranost nađenih prostornih rješenja, kako smo vidjeli, pokazala se u nekim slučajevima plodonosnijom od onih riješenih klasičnim scenografskim pristupom

Što je prirodnije za teatar u rekonstrukciji, pa i inače, nego da istražuje teatralna mjesta kamo bi glavna pozornica mogla prenijeti svoju djelatnost? U tim prostornim iskustvima koja nam neizravnim povodom dolaze u sjećanje, upravo je varaždinsko kazalište postiglo vrijedne domete decentralizirajući matičnu scenu po raznim prostorima na području grada Varaždina, bilo da je putokaz bio jezična lokalizacija ili potreba za teatralizacijom izvan tipiziranih gledišta, koja ima kao ishod očuđenje klasičnoga kazališnog prostora.

Bilo je naprosto nemoguće da HNK u Varaždinu nađe bolji prostor za predstavu drame Krv i košute Damira Zlatara Freya kao autora teksta, redateljskoga postava i prostorne koncepcije no što je to bio salon dvorca Trakošćana. Zagubljenost tog mjesta, njegova skrovitost, u tajnost kojeg treba hodočastiti, bio je pravi ključ za predstavu snage usredotočene oko klupka izopačenih strasti i njihovim prozaičnim razrješenjem – čak i ako je u jednom slučaju ishod smrt. Glumice Mirjana Sinožić, Sunčana Zelenika Konjević i Dora Fišter Toš našle su onu kritičnu mjeru prisutnosti kojom se definira dobra predstava.

Primjer za suprotno mogli smo vidjeti u uprizorenju drame Mire Gavrana Nora danas. Režija Georgija Para nije bez osnove zaigrala na kartu protuteze Ibsenovoj Nori. Nije riječ o imaginarnu matrijarhatu, koji bi mogao biti samo groteskan, nego o nečem mnogo gorem, a to je agresivna opsjednutost moći i posjedovanjem. Parova je predstava uredna i njegova založenost za autorovu tezu djelotvorna. Ona je manje uspješna u prostornoj definiciji kazališnoga mjesta lišena svake semantički istaknute simbolične funkcije koja se ne zadovoljava mebliranom funkcionalnošću u tumačenju scenografkinje Dinke Jeričević.

Posežući za Bubom u uhu Georgesa Feydeaua, redatelj Steven Kent našao je zajednički interes s upravom kazališta u uprizorenju klasičnoga dobro napravljena komada koji bi stavio na kušnju njegov reproduktivni aparat. Reklo bi se interesni sporazum koji se može konkretizirati na obostrano zadovoljstvo. Kao što je u konkretnom slučaju i bilo, uz napomenu da se mlađi dio ansambla dobro iskazao u zadanim zadaćama. Više od toga ne bi se moglo reći. Ali ostaje načelni prigovor: predstave se nemamo po čemu sjećati, pogotovu ne po nečemu što bi bio prinos nekoj nosivoj odrednici repertoara.

Dok u slučaju Nore danas možemo govoriti o neutralizaciji kazališnoga mjesta, pa dakle i o desemantizaciji pozornice, u slučaju Moliea rea Carla Goldonija pozornica postaje mjesto čarolije i prijetvorbe. Takvom ju je naime definirao scenograf Zlatko Kauzlarić Atač prihvativši se privlačne zadaće konkretizacije ideje teatra u teatru na temu iz života maga scene. Učinio je to ugradivši u okvir scene uži okvir slike rezerviran za ilustracije iz

Moliea reova opusa s obzirom da se u komad o Moliea reovu životu upleću i citati iz njegovih komedija. Nažalost, unatoč citatnim unosima prevodioca Borisa Hrovata i unatoč umijeću redateljice Ivice Boban, unatoč vrijednim dometima glumaca, Goldonijev tekst nije zaživio na pozornici: ilustrativna drama

Moliea reova života nije postala kazališnom dramom.

Drama Borivoja Radakovića Kaj sad? crpe tematiku iz realističkoga humusa koji se u hrvatskoj dramaturgiji tek stidljivo probija u prvi plan. Problemu droge kao eksplozivu koji razbija građansku obitelj dramatičar je dao važnost nadomjestka tragičnog usuda koliko god različite bile kliničke slike njegove konkretizacije u protagonistima. Ovaj tekst zbijena rukopisa pružio je povod redatelju Petru Večeku da napravi efektnu predstavu koju u potpunosti glumački nosi Leona Paraminski kao mlada ovisnica.

Razmatrajući proteklu sezonu varaždinskoga HNK, možda nećemo smjesta uočiti hvalevrijednu činjenicu da su gotovo sve predstave zasnovane na tekstovima naših pisaca iz koje su izvukli najveću korist. Improviziranost nađenih prostornih rješenja, kako smo vidjeli, pokazala se u nekim slučajevima plodonosnijom od onih riješenih klasičnim scenografskim pristupom. Pa ipak zapamtimo da gradnja dramskoga mjesta može biti ishodište autentičnog dramskog koncepta, do čega u protekloj sezoni nije došlo.

Zvonimir Mrkonjić