U IME BESMRTNOSTI

U IME BESMRTNOSTI

Na Veliki četvrtak Petar je kupio šarana. Lijepog, pretilog, žutozelenog, sjajna iako mrtva oka. U društvu obveznog grincajga, krumpira, dvije kutije jaja i salame-dijetalke šaran je u rogožaru putovao Kaptolom, dok je Petar razmišljao: ispeći ću ga sutra, pola pojesti nakon zalaska sunca, pola na Uskrs.

Petrova je obitelj daleko, s onu stranu Oceana. Petar će Uskrs provesti u društvu dvaju računala i pečenog šarana.

Odložio je vreću na kuhinjski stolac. Zvon, zvon!!!... Na telefonu Štef, ravnatelj Instituta kojem je Petar predsjednik Upravnog odbora. Rutinska stvarčica... Ako imaš čas... Tres!!!

– Oprosti, Štefek, nešto je tresnulo u kuhinji...

Vreća na podu, a šaranovo se sjajno tijelo u velikim lukovima odbijalo od keramičkih pločica.

– Gospode...

– Štef, prodali su mi živog šarana! Skače po kuhinji. Ti si iz Siska...

– Bubni ga po glavi!

– Po glavi? Kako mogu bubnuti po glavi božje stvorenje?

– A jesti ga možeš?

– Jesti da, bubnuti po glavi – ne!

U kuhinji šaran se bacaka nesmanjenim žarom.

Petar napuni najveći lonac i nakon nešto skakutanja i nadmudrivanja pograbi šarana oko škrgi i, pljus, u lonac.

Šaran razmahne repom i, pljus, u velikom se luku nađe ponovno na podu, u lokvi vode.

Petar ponovi čin lovljenja i sa šaranom, koji se zdušno koprcao u njegovim rukama, krene u kupaonu. Ubaci šarana u kadu, otvori slavinu i dok je šaran bjesomučno skakutao i prskao vodu na sve strane, napuni je do pola. Šaran se smiri i stade u velikim, elegantnim elipsama oplovljavati kadu u smjeru protivnom od kazaljke na satu. Širio je pritom prozirne peraje, otvarao i zatvarao škrge, predivno se prelijevao spektrom zelenila, zlata i srebra. S udivljenjem, Petar je motrio šaranov periplus.

Do večeri, Petar je šaranu servirao šaku kukuruznog griza, prvu debelu proljetnu muhu te kuglice od kruha. U kadu je stavio praznu teglu, zeleni lonac i bocu od tamnog stakla u kojoj je do nedavna boravio cabernet– sauvignon. Šaran nije bio osobito oduševljen menijem (griz mu očito nije prijao, kruh kako– tako), no s velikim je interesom onjušio elemente svog novog kulturnog pejsaža, o njih se očešao i na kraju stao u mrtvoj srijedi, isturio svoje mesnate riblje usne iz vode i okrenuo se prema Petru. Kakav– takav, no ipak dao je neki znak zahvalnosti.

Za Veliki je petak Petar pojeo kuhanu blitvu, za Uskrs šunku i kuhana jaja. Ponudio je šaranu žumanjak, koji sam više nije jeo. Šaran onjuši kuhano jaje i slasno proguta komadić, pa još jedan i još jedan. Bučne veselo repom. Petar se nagne nad kadu i šaran doplovi i onjuši mu prst. »Sretan Uskrs i tebi. No, kako ću se ja okupati«.

Petar se okupao u utorak kod sestrične na Rijeci, gdje je odrađivao dva dana predavanja na fakultetu.

– Što ga nisi bubnuo po glavi. Pa nećeš se valjda tuširati kod susjeda?

– Dekan se nedavno hvalio da je bio na simpoziju gdje su najavili da ćemo za trideset godina svi biti besmrtni.

– Trideset godina – odmahnula je sestrična, biolog. – Da su rekli pedeset nikoga ne bi zanimalo, jer za pedeset svi ćemo biti mrtvi. Da su rekli pet, tada bi ih za pet svi pozvali na red. Za trideset će svi zaboraviti, pa aj’bok. Uostalom, želiš li ostatak života provesti s istom ženom, istim psom ili istim političarima? I istim šaranom?

Petar se zamisli. Bilo bi zgodno biti besmrtan, uz uvjet da drugi nisu. Onda bi lijepo mogao u miru sljedeće godine života uživati u skliskom zelenilu tisuća i tisuća šarana. A što bi se desilo duši kad bi tijelo postala besmrtnim? Zaista, u općoj besmrtnosti duša ne bi imala izazova i usahnula bi. Besmrtnost tijela stvara i smrt duše? Čudna, no sasvim solidna logika.

Ne reče ništa. Sestrična je dušu smatrala filozofskom izmišljotinom. No, tim više valja poraditi na očuvanju šaranovog ne– besmrtnog tijela.

Okolicom Požege lutao je Željko, službeni kroničar »Parka prirode Papuk« i Petrov konzultant na projektu. Znao je svaki dobar fiš u Slavoniji i nerijetko ga dijelio s Petrom.

– Pa što ga nisi bubnuo po glavi? – ponovio je telefonom Štefov savjet.

– Ne mogu dirati u božje stvorenje...

– Ti si lud!

Ipak, za nekoliko dana Željko se javio i ponudio rješenje.

– Strpaj ga u kanistar i u subotu oko podne dođi kod Vetova...

– Neću u Vetovo, tamo su ribnjaci, uhvatit će ga i pojesti...

– Ne u Vetovo, već kod Vetova. Stari Magić ima lijep mali ribnjak. Udomit će tvog šarana. Kad god dođeš povlačiti se šikarama oko Požege, možeš ga posjetiti i donijeti mu bajadere. A možeš i meni.

U subotu ujutro Petar je u vremešnom ‘Seatu’ brzao put Požeške kotline. Iza vozačeva sjedišta, u novoj plastičnoj kutiji s velikim poklopcem, nezadovoljno se vrpoljio šaran.

Ivanić, Novska, Nova Gradiška, Brestovac, Požega, Vetovo... Podgorje. Ispod crkvice Sv. Katarine pojavio se debeljuškasti Željkov lik uz još jedan, širok ali visok te mala krakata curica s velikim žutim kikama.

– Evo ludog strica s pitomim šaranom!

Petar dijeli kutije bajadera Mati Magiću, unuci Marici i svom starom pajadašu.

– Slijedi onu terensku ‘Ladu’.

Za pola kilometra put se izravnao uz lijepo uređeni ribnjak.

– Profesore, da vidim tu vašu ribicu... Sasvim zgodan šaran. Kilo i dvajst...

– ...sedamnaest, trideset i šest kuna.

– Mala, daj mi onaj lončić.

I dok dijete s ushitom čvrsto zabija svoje prstiće oko šaranovog vrata, Mato mu potezom širokog kista stavlja jarku tamnocrvenu prugu na desnu škrgu.

– Profesore, ovo je neizbrisivo. Svi, pa čak i bjelouške, brzo će naučiti da je ovo vaš šaran i neće ga dirati. Sve će nas nadživjeti, nek mu je veselo. Kad mi odemo, moja će se Marica za njega brinuti. Daj da se pozdrave, pa buč u vodu.

Marica trese kikama i pruža šarana Petru.

Petar prelazi prstom šaranovim hladnim, glatkim čelom. Šaran kao da podiže oči, a Petar ih obara, stavlja ruku Marici na glavu.

– Posjetit ćemo ga kad god budemo u okolici. I vas, dragi prijatelji. Ajd’ idemo s njim u vodu.

Šaran nestaje u tamnom zidu vode, no za tren eto ga natrag. Pliva lijevo, desno, kao da se hvali crvenom pjegom i – stop. Namrštio se i motri ljudsku skupinu na strmom obrubu ribnjaka. Motri Petra, uskršnjeg pajdaša. I Petru bi načas žao, ali… Što će to sve u samoći besmrtnosti?

Što će Petar bez šarana?

– Lijepo si to izveo, profesore, za dušu – reče Željko spuštajući svoju ruku na Petrovo rame. – A sad je vrijeme da se pobrinemo i za tijelo.

Vladimir Peter Goss