Troskokom do Turske

Troskokom do Turske

Do svoga suvenira iz Turske došla sam teško. Da sam poželjela tepih, kile nakita, kožu ili kakav keramički lonac – ni po jada. Sve turiste vode u takve manufakture. No ja sam htjela samo mali džepni turski rječnik. A pred knjižarama ne staje ni jedan autobus. Ipak, svoj sam (ili svoju?) kitap evi (doslovno, kuću knjige, ćitabe) pronašla tek posljednjega sata boravka u toj zemlji. Na vrećici s rječnicima bila je i slika tulipana, simbola Turske. Koliko god proslavio Nizozemsku, tulipan je ipak cvijet (i riječ) ovoga podneblja

Želite li upoznati normalan život u nekoj zemlji, ni za živu glavu ne idite u špici sezone. Turizam je već upropastio i krajolik i ljude, pa ostatke normalnoga treba tražiti kad poznata mjesta nisu pod opsadom turista, tih terorista modernog doba. Sve manje razumijem zašto ljudi, poglavito na Sredozemlju, plaćaju najskuplje usluge i smještaj u najužarenijima srpnju i kolovozu, kad se znoje najviše, kad se kroz gomile istih takvih jedva miču po uskim primorskim kalama, kad domoroci orno treniraju deranje svojih gostiju, kad im naplaćuju cestarine za ceste po kojima uopće ne mogu voziti, kad im na višesatnom zvizdanu zakuhaju i motori i mozak, kad je na plažama ručnik do ručnika, razglas do razglasa, a svi ipak u kolonama čekaju da dođu do tih odmarališta mučilišta, kao da je svijet napučen samo mazohistima.

U Tursku sam napravila tri skoka, zapravo troskok. Odraz je bio zimi (Licija, Pamfilija i izlet u Pamukkale), let u rano proljeće (zapadna Anatolija i prekrasna Kapadocija), a doskok na pragu ljeta (već užareni Efez). Kako smo svjedoci ludila i u prirodi (u dvorištu mi je npr. bergenija, prvi vjesnik proljeća, procvjetala drugi put u godini i u lipnju), bolje da o godišnjim dobima i ne govorimo. Kasni siječanjski dani na Sredozemlju puni su bujnoga raslinja, domaćini (još) normalni, nefiksirani na strizanje i deranje gostiju, što je nacionalni sport u cijelom mediteranskom bazenu. Jasno da su važne i niže cijene, jer što će ti zemlja u kojoj bi ti najradije naplatili i zrak, a kršćansko milosrđe zaključa crkvu, pa nemaš kamo skloniti ni rusu glavu ni trudne noge. Ili ti neudoban odmor u tijesnim klecalima još i naplate. Priželjkujem novi izgon stoput gorih trgovaca iz hrama od onih biblijskih.

U današnjoj muslimanskoj Turskoj turisti se svako malo potepu o grčko-rimske i kršćanske ostatke, koji po Maloj Aziji izviruju na svakom koraku poput palimpsesta. Tako dok brčkate noge u jednom od prirodno nastalih terasastih bazena u Pamukkale, ne možete ne vidjeti i ostatke negdašnjega Hierapolisa, popularnog termalnog kupališta (spa, da današnji razumiju) iz helenističkih vremena. Upravo su prekrasne terase od bijele sedre koje stvara topla termalna voda dugo bile fotografska meta br. 1 u Turskoj i neizostavna slika u svim promotivnim materijalima. Ta je voda nekoć ispirala vunu (i pamuk je turska riječ), čuvajući njezine prirodne boje. No kako se broj brčkaša i hodača po tim bazenima drastično povećao, ni sedra više ne raste kud današnja turistička vojska prođe, pa je UNESCO uzeo u zaštitu taj prirodni fenomen i zabranio šalabazanje tim fontanama po padini, a dopustio tek ograničeno namakanje nogu u jednoj. Uostalom, ako vam je do kupanja, možete u toj istoj toploj vodi godnjati na potopljenim antičkim stupovima okruženi lopočima. No žalosno je što ima sve više ružnih i tužnih praznih sivih fontana. Razlog? Najraširenija bolest današnjice: pohlepa. Neumjerenom izgradnjom hotela i izvori brzo presuše. Pa sad onomu što su turistički vizionari, koji turizam svode na broj noćenja, na brzinu izgradili prijeti rušenje. Da se spasi što se – i ako se – može. Crkva sv. Filipa, izgrađena u 5. st. pr. Kr. na mjestu njegova mučeništva, i velika nekropola kršćanskih grobova nisu baš u žarištu interesa suvremenih hedonista, pa ima izgleda da opstanu. Ako i ovdje, u interesu nekih moćnika, ne dođe do promjene generalnog urbanističkog plana. Zvuči nekako poznato, zar ne?

Pišući u više navrata o sv. Nikoli, kojega u svijesti mnogih predočuje Coca-colina debeljuškasta spodoba koju u Americi i zovu imenom toga sveca, dok smo je mi (da zatremo svaku socijalističku natruhu, pa tako i Djeda Mraza) 1993. prozvali kršćanski Djedom Božićnjakom, podatak biskup iz Mire bio mi je mrtvo slovo na papiru. No sad sam, uz vrlo prozirno i mjestimično tirkizno more (i tirkiz potječe iz turskoga), putovala zapadnom obalom Antalijskog zaljeva u mjesto trostruka imena: Myra (Mira), Demre, Kale. U maloazijsku Miru biskupa Nikole iz 4. st. Još se može vidjeti djelomično restaurirana njegova stolna crkva (u 19. st. obnovili su je Rusi – ipak je Nikola zaštitnik majčice Rusije!) i prazan grob; zabrinuti kršćani sklonili su 1087. kosti u Bari (i bočicu ulja, neka se nađe kao potvrda da svetac liječi i od reumatizma). Zato se uz Nikolino ime spretno veže i taj talijanski grad. Ispred crkve je svečev kip s vrećom (dioba blaga siromašnima), okružen dječicom (uz putnike i pomorce, zaštitnik je i djece). I sve bi bilo dobro da današnjem uglavnom neukom i planetarno površnom svijetu i za osnovne kulturne činjenice ne trebaju jednostavna objašnjenja. A takvo stiže upravo u kipu crvenoga, već spomenutog, reklamnog debeljka, kojega ćete na glavnom gradskom trgu uočiti i prije crkve i prije pravoga sveca. To valjda da se izbjegne svaka zabuna o kojem je Nikoli riječ. Da, vi ste zaista u gradu sv. Nikole, a budući da vam je važniji reklamni lik nego pravi svetac, evo vam što želite vidjeti i zbog čega prevaljujete tolike kilometre! Naravno da se kuće-grobovi uklesani u stijene, pa ni amfiteatar kakvih ima na stotine, neće moći mjeriti s tim globalnim djedmrazovskim crvenim kičem koji objašnjava poglavito angloameričkim turistima kamo su došli. Oni uživaju u svojem Santa Clausu, a u oduševljenju im se priključuju jednako brojni Japanci. Nedjela iz prošlosti zajednički poslovni jezik brzo briše, pa se zaboravljaju čak i darovi u obliku atomske bombe. U svijetu u kojem je jedino mjerilo novac sve vrijedi samo onoliko koliko novca donosi u blagajnu. Nema traga svetosti ni oko rodne kuće apostola Pavla u Tarsu (ostao tek jedan bunar), jednom od najstarijih gradova na svijetu. Dapače, više pozornosti privlači neobična pipa iz koje šiklja voda na gradskom trgu.

Drugi skok mojega maloazijskog troskoka bio je sigurno najspektakularniji. Središte mu je bila jedinstvena Kapadocija. Odmah se našlo ljudi sklonih ispravljanju: kaže se Kapadokija. Ne nužno, jer smo te lokalitete mahom preuzimali iz latinskog, a ne iz grčkog, pa su Licija, Cilicija, Kapadocija, Galacija itd. sasvim uobičajeni nazivi tih povijesnih maloazijskih pokrajina. Naravno, nikom neće pasti glava ako kaže i Kapadokija. Ja ostajem vjerna Kapadociji. Dakle, put u srce Kapadocije vodio je preko Konye (starog Ikonija), svetoga grada mističnih derviša. U njemu je u 13. st. Džemaludin Rumi ili Mevlana osnovao red tzv. plešućih derviša, smatrajući da se i pomno propisanim plesom uz pratnju simboličnih glazbala može dosegnuti Boga. U muzeju koji pokazuje život derviša nalazi se i mistikov grob, uz koji se (ne kao turisti) okupljaju mnogi muslimanski vjernici i dugo mole. Vrlo me zanimao ples tih derviša. Odjeveni su u duge bijele halje, ogrnuti crnim plaštom, a na glavi im izduženi fesovi u obliku krnjega stošca. Pokreti i položaj ruku i glave strogo su propisani, kao i tempo same vrtnje, koju diktira glazba. Crni plašt u jednom trenutku pada – znači da nastupa pročišćenje. Blještavo bijele halje, stegnute u pasu, u zamračenoj prostoriji djeluju impresivno. No koliko god Turci željeli ples prikazati duboko religioznim (»nemojte na kraju pljeskati«), kad istoga derviša vidite i u folklornoj družini koja izvodi plesove iz cijele Turske, shvatite da je (i to) danas samo folklor (prije svega za strance). Pravih derviša valjda više i nema (kao što ni tekije u susjednoj BiH nisu što su nekoć bile). A ime Mevlana? Sjetila sam se da mi je zapelo za oko i na glavnom trgu u Grazu dok smo se vozili na aerodrom. Tako se ondje zove jedna prodavaonica voća i povrća. Valjda je vlasnik neki lokalpatriot iz Konye.

Putem prema Kapadociji valjalo je prijeći planinski prijevoj, gdje smo upali u snježnu mećavu. Valjda da osjetimo olakšanje i zahvalnost za krov nad glavom, što ga je na svakih tridesetak kilometara pružao trgovcima i putnicima, ali i životinjama – devama i konjima – kervansaray ili han. Na negdašnjem Putu svile nije ih se sačuvalo mnogo, no i onih nekoliko može dočarati putniku namjerniku svu blagodat opuštajuće kupelji, bogata stola i odmorišta za blago. Saraj (tur. saray, perz. serây, dvor, palača) ili han (kuća) ubirao je od trgovaca porez i od toga se uzdržavao, a trgovci bi ostajali 1–2 tjedna i iznosili svoju robu pred zidine saraja možebitnim kupcima. Treba li reći da su se uz opasane saraje / hanove s vremenom razvijala naselja, kad u susjedstvu imamo i Sarajevo i Han Pijesak? No ni jedan han na našem putu nije mogao odagnati nestrpljenje da stignemo u Kapadociju, tu pokrajinu čudesnih geoloških oblika. I pomalo su se uz cestu počeli pomaljati prvi zemljani stoščići – zavinuti, uvinuti, ufitiljeni, tanji, deblji, samotni, u skupinama, s »kapom« na vrhu, bez »kape«, crvenkasti, sivkasti, zelenkasti, plavkasti, ovisno o svjetlu i satu u danu. Boja se zaista mijenja iz sata u sat. Gledajući te jedinstvene oblike, osjećala sam se kao kad sam nekoć išla u gljive. Svaki gljivar zna kakva je radost naći gljivu, a svaka je gljiva neponovljiv oblik. Možete satima gledati, pa i buljiti, u to geološko čudo, nastalo djelovanjem vode, vjetra i temperature, u te zemljane gljive ili dimnjake od tufa, život kojih ovisi o tome hoće li ih kapa napustiti i tako prepustiti bržem odronjavanju ili će im postojanim prianjanjem uz vrh produžiti život. No i unutrašnjost tih gljiva / dimnjaka bila je vrlo živa. U materijalu podatnu za obradbu ljudi su izdubli nastambe, pa i cijele podzemne gradove – sa stanovima, trgovinama, spremištima, hodnicima i crkvama. Ušli smo u jedan takav (Derinkuyu), a na izlazu, kao kontrast podzemnoj tišini, glasne žene i još glasnija djeca nudili su lutkice u tipičnim turskim narodnim nošnjama – an ojro, an ojro. Svi smo ih kupili po nekoliko, ne iz potrebe, nego da pomognemo kojim eurom toj ženskadiji koja te lutkice izrađuje, prodaje i otprema u krajeve svijeta za koje i ne zna da postoje.

Ranim kršćanima, mahom pustinjacima, jednostavnim ljudima kapadocijski stošci bili su bogomdani – za život u molitvi, osami i tišini. U tim izbama i danas se vide ostaci fresaka, kojima su kasniji osvajači kopali oči vjerujući da im tako vade i dušu, dugački stolovi za zajedničke obroke i teško mlinsko kamenje, koje bi ukućani nagurali na ulaz i tako zaustavljali neprijatelja. Nisu zaboravili ni na ventilaciju. Najveća je koncentracija tih čudesnih oblika u dolini Göreme i Zelve te oko gradova Nevşehira, Ürgüpa i Uçhisara. Göreme je kao pravi dragulj dospio i na popis Uneskove svjetske baštine. U jednoj takvoj izbi, u koju se ide ljestvama kao što kokoši predvečer idu u kokošinjac, popila sam tursko nacionalno piće, çaj (čaj), u staklenoj tikvičastoj čašici.

Kako su crkve prvih kršćanskih zajednica odavno napuštene, napuštene su – povijesno gledano, ne tako davne 1923. godine – i grčke pravoslavne crkve tzv. humanim preseljenjem Grka iz Turske u Grčku, Turaka iz Grčke u Tursku. Ni jedna prisilna seoba nije humana ako zauvijek napuštaš kuću, svoju i svojih predaka. Kuća, naravno, nije samo zgrada. Sinasos, danas Mustafapaşa, najočuvanije je takvo, nekoć grčko, selo. Prazna crkva Konstantina i Jelene podsjeća više na arsenal nego na crkvu. Jedino crkveno obilježje, grčki križ na fasadi, netko je bogzna kada unakazio probijanjem prozora s rešetkama. Na pokojem dovratku još se vide grčkim pismenima uklesana imena vlasnika, kao da će iza tih dovrataka vječno živjeti i oni i njihovi potomci u daleka neka pokoljenja. S obzirom na poodmaklu godinu humanoga preseljenja, danas više nema ni onih koji bi još podgrijavali nostalgična sjećanja na stari kraj.

Treći skok mojega troskoka doskočio je, ako je suditi po temperaturi, već u pravo ljeto, premda je kalendarski bilo još debelo proljeće. No kako je ove godine vrućina posvuda uranila, na vlastitoj sam koži osjetila što znači podne na +45 do 50 stupnjeva. Cilj je bio Efez, grad osnovan u 4. st. pr. Kr. Nekoć na moru, bio je glavna rimska egejska luka. Većina sačuvanoga materijala (a Efez je jedan od najbolje sačuvanih takvih gradova) potječe iz tog razdoblja. Naravno da je bio zanimljiv i širiteljima kršćanstva, pa je i apostol Pavao propovijedao u njemu oko tri godine, od 54. do 57. Ovuda se motao i apostol Ivan (sklonio je u Efez i Mariju, Isusovu majku), kojega su upravo iz Efeza prognali na grčki otok Patmos, gdje je u jednoj špilji oko 96. godine diktirao posljednju knjigu Novoga zavjeta, Otkrivenje (grč. Apokalypsis), učeniku Prohoru. No uspio se vratiti u Efez, gdje je i umro (prirodnom smrću, za razliku od tolikih drugih svetaca mučenika). Po žarku suncu, s mokrom krpom na glavi (sad znam kako se osjeća udaren mokrom krpom po glavi – zahvalno), dok tražite kakav-takav zaklon iza svejedno kojega stupa – dorskog, jonskog ili korintskog – ni amfiteatar ni hramovi ne privlače kao boca vode (makar i tople pišoke), javne kuće ostavljaju i muškarce u nepreglednim povorkama ravnodušnima, više interesa zbog hektolitara popijene tekućine pobuđuju vrlo demokratični javni zahodi, na kojima su bez ograde (spolno ravnopravno) sjedili i muškarci i žene. (Ipak više volim intimu natkritog i zakritog, makar i poljskog, zahoda.)

Put do dragulja na kraju, Celzove knjižnice, prolazi pokraj bareljefa koji nitko fotoaparatom ne želi propustiti. Zar da kao pokraj turskoga groblja prođu kraj znaka koji imaju na tenisicama, majicama, kapama, dresovima? Nike je velikoj većini posjetitelja brend, najk, a ne grčka božica pobjede. Treba svakako proći i kroz Herkulova vrata, jedine ostatke velebnoga luka pobjede, koja također stvaraju čep u povorci iscijeđenih obilaznika. Naime, svako je praznovjerje unosnije od činjenica, pa svatko želi, ispruživši ruke, dotaknuti oba stupa kako bi time stekli i Herkulovu snagu. Tako im kažu lokalni vodiči, a nema poslušnijega stada od turističkoga. Predavanje o Heraklu sigurno bi svi isfućkali, ne znajući da su Herkul i Heraklo zapravo isti gospodin – grč. Heraklçs, lat. Hercules. Heraklo je bio najveći junak grčkih mitova, no i ovdje je prevladalo ime kasnijih osvajača. Nisam se upirala o ta vrata. U mojim je godinama skupljanje divovske snage besmisleno, pa sam to prepustila mlađima.

Uza sve kulturne spomenike, iz Turske najviše odnosim – riječi. Moja lutanja pogledom po javnim natpisima i jelovnicima bila su mi čak uzbudljivija od tzv. kulturnog (a zapravo konfekcijskog) turizma, a prepoznavanje nekih riječi bacalo me u pravi ushit. Jednosmjernu ulicu (tek yönlü sokak) prepoznala sam sjećajući se izvrsnoga turskog filma Yol, što znači put, a baklava, şerbet, kadayif, sabun, sandik, yođurt, çorba, çaj, kebap, köprüli (ćuprija) i mnoge druge žive, uz male preinake ili bez njih, i među nama. Pa ako nam šerbet i kadaif i nisu često na stolu, čaj, jogurt i ćevapi zacijelo jesu, a bez sapuna ne možemo. Do svoga suvenira iz Turske došla sam teško. Da sam poželjela tepih, kile nakita, kožu ili kakav keramički lonac – ni po jada. Sve turiste vode u takve manufakture. No ja sam htjela samo mali džepni turski rječnik. A pred knjižarama ne staje ni jedan autobus. Ipak, svoj sam (ili svoju?) kitap evi (doslovno, kuću knjige, ćitabe) pronašla tek posljednjega sata boravka u toj zemlji. Na vrećici s rječnicima bila je i slika tulipana, simbola Turske. Koliko god proslavio Nizozemsku, tulipan je ipak cvijet (i riječ) ovoga podneblja.

Nives Opačić