Vijenac 349

Film, Naslovnica

Međunarodni program 54. festivala igranog filma u Puli, 12 – 21. srpnja 2007.

Tražeći sama sebe

Nikad međunarodni program Festivala igranoga filma u Puli nije imao tako malo razvikanih naslova kao ove godine. Naime, selektor Zlatko Vidačković svjesno je odabrao naslove koji nisu osvajali nagrade na A-festivalima želeći dati priliku manje poznatim filmovima koji su mu se svidjeli. Rezultat njegova riskantna izbora uopće nije loš. Svoj izbor pokušao je i tematski opravdati davši mu zajednički nazivnik Tražeći ljubav, no ta definicija odveć je općenita. Čini mi se da većina izabranih filmova ipak posjeduje nešto točniji nazivnik – Tražeći sama sebe ili, bliže Vidačkovićevoj definiciji, Tražeći ljubav prema samu sebi

Međunarodni program 54. festivala igranog filma u Puli, 12 – 21. srpnja 2007.

Tražeći sama sebe

Nikad međunarodni program Festivala igranoga filma u Puli nije imao tako malo razvikanih naslova kao ove godine. Naime, selektor Zlatko Vidačković svjesno je odabrao naslove koji nisu osvajali nagrade na A-festivalima želeći dati priliku manje poznatim filmovima koji su mu se svidjeli. Rezultat njegova riskantna izbora uopće nije loš. Svoj izbor pokušao je i tematski opravdati davši mu zajednički nazivnik Tražeći ljubav, no ta definicija odveć je općenita. Čini mi se da većina izabranih filmova ipak posjeduje nešto točniji nazivnik – Tražeći sama sebe ili, bliže Vidačkovićevoj definiciji, Tražeći ljubav prema samu sebi


Možda najbolji film programa njegov je jedini umjetnički zicer – Služio sam engleskog kralja (Obsluhoval jsem anglického krále) Jiříja Menzela, napravljen prema pikarskom romanu Bohumila Hrabala, nagrađen nagradom FIPRESCI-a u Berlinu. Nakon dvanaest godina stanke u stvaranju dugometražnih filmova, Menzel je još jednom napravio tipičan mencelovski film – toplo humorno djelo sa satiričnim žalcima – koji se kakvoćom može mjeriti s njegovim najboljim ostvarenjima. Film retrospektivno, iz pozicije starca Jana, prati njegov život, u kojem je Jan prešao put od siromaha do nacističkog sljedbenika i bogataša da bi na kraju završio u komunističkom zatvoru. Jedino redatelj s takvom ljubavi prema hedonističkom kakav je Menzel može napraviti film u kojemu se osjeća iskreno uživanje u putenim i hedonističkim užicima, istovremeno sa snažnom kritikom ovisnosti o takvu načinu života. Također, jedino redatelj koji ima toliko ljubavi prema svojim likovima kao što je Menzel može napraviti film u kojemu istinski simpatizira dvolična, oportuna i sebična junaka. On ga ne simpatizira samo na završetku filma kad, neobično za redatelja koji je oduvijek bježao od moraliziranja, Jan doživljava moralni preokret uvidjevši grešnost svojega ponašanja, nego tijekom cijeloga filma, stvorivši virtuozno djelo koje je u svakom trenutku, osim na završetku, dvosmisleno.

Dobar je film napravio i festivalski veteran, gruzijski redatelj nastanjen u Francuskoj Otar Iosseliani. Njegovi Jesenji vrtovi (Jardins en automne), iako prožeti humorom, vrlo su zahtjevni za gledanje. Naime, riječ je o nadrealnom, intelektualnom humoru kroz koji je ispričana priča o ministru poljoprivrede koji se, nakon što je maknut s dužnosti, vraća prijašnjem načinu životu tražeći staroga sebe. Film nam donosi već viđene teze o gundulićevski varljivoj sreći i klimavim društveno-političkim temeljima zapadne civilizacije, no te teze opisane su putem niza uvrnutih situacija i bizarnih likova te uz bogatu, suptilno nadrealnu scenografiju. Ovakvim sižejem istodobno se potvrđuju i relativiziraju te teze, a vrhunac njihove relativizacije jest pirandelovski metafilmski završetak u kojemu se svi likovi, prijatelji i neprijatelji, zaboravivši na svoje filmske identitete, skladno druže na pikniku.


Nedostatni roditelji

Dva filma bavila su se temom bolnom za većinu ljudi – odnosima s nedovoljno dobrim roditeljima. Talijanski Slani zrak (L’aria salata) Alessandra Angelinija o zatvorskom pedagogu koji se suočava s ocem zatvorenikom kojega nije vidio od djetinjstva tipična je europska hladna art-drama labave fabule, koja želi što manje objašnjavati, a što više pokazivati. Kanadski C.R.A.Z.Y. Kvebečanina Jean-Marca Valléea, o disfunkcionalnoj obitelji u kojoj sin iz straha pred ocem ne želi ni sebi ni drugima priznati svoje homoseksualne sklonosti, pak, tipična je topla američka priča o odrastanju, koja se zasniva na razrađenoj fabuli i okvirnom objašnjavalačkom unutarnjem monologu glavnoga lika. Prvi film zanimljiv je zbog svoje sirove snage emocija i postavljanja složena pitanja da li se suočiti sa svojom bolnom prošlošću ili je ne dirati. No, u njemu je prikaz iracionalnih emocija i reakcija često izgovor za nesposobnost opisivanja složenih psiholoških i emocionalnih stanja. Drugi film možda je doslovniji, no vrhunski barata psihološkim i emocionalnim složenostima brojnih likova te ih skladno narativno razvija, zbog čega je značenjski i kreativno bogatiji od prvoga. Također, iako je C.R.A.Z.Y topliji film sa sretnijim završetkom, zapravo manje poseže za sentimentalnošću od prvog. Za razliku od Slanog zraka, koji iza svoje okrutne izravnosti skriva brojne sentimentalne elemente (romantizacija nesređenosti glavnog lika, kompromisni završetak kao jednostavan izlaz za sve likove), kanadski film uza svu svoju toplinu uspijeva uvjerljivo i izravno iskazati težinu života i cijenu tvrdoglavosti.


Masturbacija i romantizam

Među najbolje trenutke međunarodnoga festivalskog programa pripada i prva polovica filma Sama Garbarskog Irina Palm. U njoj srednjovječna Maggie skuplja novac za liječenje teško bolesna unuka zadovoljavajući u striptiz-baru rukom klijente kroz rupu kroz koju oni provuku penis. Sjajno spajajući tešku dramu i komediju, autori filma, iskoristivši neobičan, bizaran primjer, slave vrijednost požrtvovnosti. No nakon što Maggie, kojoj je šef Miklos, zvani Miki (Miki Manojlović), zbog njezinih uspjeha na poslu, prišio marketinški nadimak Irina Palm, skupi sav novac, fabula filma stigne u slijepu ulicu. Izlaz iz slijepe ulice autori su, nažalost, pronašli u nategnutim dramaturškim obratima (Maggien sin dozna istinu o podrijetlu novca, Maggie se zaljubi u Miklosa), među kojima solidno funkcionira jedino onaj o Maggienoj emancipaciji od potrebe da se svidi drugima. Šteta tako dobra početka filma.

Među filmove koji su zaslužili pozitivnu ocjenu mogao bi se ugurati i film Bivša ljubavnica (Une vieille maîtresse) francuske redateljice Catherine Breillat, čiji je jedini film koji je igrao u našim kinima Romansa X, naporna feministička drama s eksplicitnim scenama seksa. U usporedbi s tim filmom Bivša ljubavnica saharinska je melodrama. To je, zapravo, posve dobra definicija filma. Naime, ta ekranizacija devetnaestoljetnog romana, a možda i sam roman, intenzivira klišeje romantizma i romantičarskog realizma – zabranjenu libertinsku ljubav, iracionalne strasti, romantične krajolike, osudu društva uz prezirne poglede u ložama opere… Iako u filmu ima pokušaja analize položaja žena u patrijarhalnom društvu, dojam je da ipak gledamo romantičnu priču kakvu bi voljele gledati Emma Bovary i Ana Šafranek iz Tko pjeva, zlo ne misli. Film je zanimljiv za gledanje, pa čak i djelomično pronicav u prikazu borbe strasti i razuma, ali tek benigni ljubić.


Ljubavni trokuti

Dva filma bavila su se neobičnim ljubavnim trokutima. Jedan je mađarski Žudnja (Férfiakt) Károlya Esztergályosa o heteroseksualnom ljubavnom paru čiji muški član uđe u homoseksualnu vezu s biseksualcem, a drugi Ljubavne pjesme (Les Chansons d’amour) o ljubavnom paru čiji ženski član odluči da bi se u njihovu vezu mogla, seksualno i emotivno, uključiti prijateljica. Prvi je art-drama u kojoj je poetizacija izgovor za nelogičnosti i neuvjerljivosti, a mnogim stilizacijama smisao može objasniti samo redatelj. Drugi je očekivano neobičan mjuzikl (jer suvremeni mjuzikli redovito iznevjeravaju pravila klasičnog mjuzikla), koji miješa tešku dramu i lepršavo-sentimentalne pjesmice. Iako je riječ o boljem filmu od Žudnje, spomenuti spoj u njemu tek donekle funkcionira. Naime, melodični dio filma odveć je neozbiljan i adolescentski poetičan da bi se primjereno razvile teme prebolijevanja smrti i potrage za samim sobom.

U sklopu međunarodnoga programa prikazan je i vrlo dobar biografski film o Édith Piaf La Vie en rose Oliviera Dahana, koji je već prikazan u hrvatskim kinima i recenziran u »Vijencu«.


Juraj Kukoč

Vijenac 349

349 - 19. srpnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak