TEURG KAO NOSTRADAMUS

Zlatko Tomičić, Izabrana djela I. Pjesme, Matica hrvatska, Ogranak Vinkovci, Vinkovci, 2003.

Zlatko Tomičić, Dolazak teurga, DHK, Zagreb, 2006.

Prema jednom tumačenju, teurgija je magija koja se obraća nebeskim božanstvima i nadnaravnim duhovima čijim se moćima koristi čovjek: »Teurgija je sanjarska obmana da se mogu osjetiti neka druga, nadosjetilna bića i da se na njih može utjecati« (Kant). Po analogiji s riječima taumaturg (čudotvorac) i dramaturg (tvorac drame), teurg bi bio bogotvorac: koji zaziva bogove, ali i onaj koji bogove stvara. Pjesniku je svojstveno brkati te dvije funkcije, koje uključuju vjeru i nevjerovanje, pobožnost i neznaboštvo, jer poezija je teurgija sama koja uspostavlja novi red vrijednosti.

Ne zove se slučajno posljednja zbirka Zlatka Tomičića Dolazak teurga, jer cijelo njegovo pjesničko djelo nije drugo do zazivanje neobuzdane muške snage. To je upravo ona elementarna moć, reklo bi se, koju Tomičić u temeljnoj i utjecajnoj knjizi pjesama u prozi Četvrtog ne razumijem (1955) uzalud hoće odbiti od sebe biblijskim zazivom nevinosti. Pojava neozakonjene muške snage bila bi u izvornom judeokršćanskom tumačenju dokaz ogrezlosti u grijeh. Naprotiv, helenističkim obratom u poganstvo što ga objavljuje Tomičićev teurg muška snaga hoće se uposliti u oslobođanju zadržanih sila bića. Stoga Tomičićev budni faun doziva Mallarméova fauna i njegovu vedru ćutilnost koja napjevom siringe priziva odsutno, dočarava nezamislivo.

Diskurs Dolaska teurga posuđuje svoju izravnost obraćanja od Ivanova Otkrivenja sugerirajući da pjesnikova viđenja sadrže najave epohalnih promjena stanja svijeta. Ona se jasno tiču sama metafizičkog ustroja svijeta kojega je poredak stubokom promijenjen: »Doći će svećenik naše davne vjere / u bijeloj

haljini od lana, / vidjet će se stari bog Ovan, / čut će se stari bog Jarac... Vidjet ćeš da je Bog i muškarac / i žena i da ćeš se dvospolan vratiti / u sumporu i žďvi k njemu...« Bog Jarac priziva dionizijsko viđenje tragedije, svijet cikličnih legendi krivnji i ispaštanja, a udaljuje nas od eshatološkoga povijesnog viđenja kršćanstva. Tomičićeva se mašta raspaljuje arhajskim okružjem u kojemu se razvijalo i viđenje Ivane Brlić Mažuranić. Svakako, Tomičićeva su viđenja mnogo manje sustavna od Ivanovih i reklo bi se da im je svojstvenija ciklična i eliptična ekstatičnost Nostradamusa:... »Bit ćeš / Vječni muškarac i Vječna žena / dvojstven postat ćeš i opet / trojstven i oči će ti se otvoriti / pred svijetom nebeskim.« Daleka budućnost čini se pritom kao duboka prošlost jer joj je tuđa znanstvena usavršivost svijeta i hibridnost znanstvenofantastične fabulacije: »...Vidjet ćeš Sfingu, božansku životinju, davnog Keruba / iz Egipta i Grčke, iz pustinje / kemijske i kamenjara heladskog; / ona će biti tvoj neprijatelj, sve ćeš zagonetke moći riješiti...« (Vidovnjak na ognjištu).

I kad nije riječ o budućnosnom, proročki govor prožima i druge dijelove ove zbirke i daje svim riječima svetokrug potencijalnog opisan dubokom ljubavnom čežnjom: »Znao sam uvijek da će mi jedina radost / biti lijepe oči žena, njihova bijela lica,/ ruke i njihova neizmjerna nježnost. / Biti uvijek pun neispunjive čežnje, / uvijek patiti, ostati neljubljen i uvijek / brzo izgubiti svaku koja je zbiljski / voljela...« (Ljubio sam ove močvare). Govornik najvećega dijela Tomičićeve knjige je teurg-pjesnik i pjesnik-teurg, koji se mnogostruko reinkarnira tijekom povijesti kao preobrazba povijesnoga protagonista kralja, vođe, pustolova, buntovnika, da bi sudjelovao u svim bitnim događanjima povijesti zemlje i čovječanstva. »Ono što sve to veže i ne dopušta da se raspadne«, kaže Danijel Dragojević u pogovoru knjizi, »to je lirski subjekt koji govori i svojim ja stvara jedinstvo prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, stvarnog i nestvarnog, mrtvih i živih, prirode i artificijelnog.« Na kraju svih djelatnih sanjarenja nalazi se erotski prasan koji možda prethodi svim drugim sanjarenjima: »Znao sam da ću ugledati golu ženu / s krilima i vidjeti crno središte / njezinog ognja... i svuda kuda ću doći žene će drhtati, / ćutjeti me u utrobi neizmjerno, / grudi će im se uzdizati krute kada / naiđem.« (Lutalica ljetni). Tomičićev je tekst ćutilan, projiciran ćutilima u budućnosne snohvatice aliteracija: »...i doći će tvoj otac / Rama s obale rijeke Rame, bijela lastavica iz plemena Ramljaka...«

Od apriornog optimizma teurgovskoga programa, zasnovana na mitskoj vremenosti, odudara završetak knjige Dolazak teurga. U pjesmi Izdajnici vječni ton zbirke stubokom se mijenja: iskazni subjekt, alias teurg, koji je bio stanovnik svih zemalja i svih vremena, odjednom je bačen na mjesto gdje se prepoznaje »kao najstraniji / stranac u vlastitoj zemlji, / najtuđiji tuđinac.« Njegov se obzor zastire teorijom zavjere i izdaje: »Izdajnici vječni svoje domovine / igraju svoj trećak. Besramni nas / okrivljuju. Zločinci nam sude...« Sumorni moralizam smijenio je dionizijski relativizam, psihologija se nadvila nad imitaciju povijesti.