Tekst kao pletenina

Tekst kao pletenina

I u novinama za koje pišem čitam (i) članke drugih autora. To bi inače bilo samo po sebi razumljivo, da se nisam često osvjedočila kako novinari ne čitaju glasila u kojima pišu, a urednici TV emisija ne gledaju televiziju (i time se u uličnim anketama »istraživačkih novinara« još i diče). Iz priloga Rukopis Pavla Pavličića (10. svibnja 2007.) saznala sam da pripadam fantomima, da me zapravo i nema: »... danas se veza između ruke i pisanja posve izgubila: nitko više i ne pomišlja da bi se književni tekst namijenjen tisku mogao i rukom napisati.« Pa što sam (tko sam) onda ja? Naime, svaki svoj tekst najprije napišem rukom, jer me prazan ekran nimalo ne nadahnjuje. Potom ga uredno utipkam u računalo i dalje teče kao da je tekst djelo kakva tehnološkoga zanesenjaka. No nedavno sam se na znanstvenom skupu Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku u Splitu silno razveselila kad sam vidjela da na isti način – dakle, doslovno rukopisni – funkcionira i istaknuti slavist Wayles Browne »s druge strane bare«, iz SAD-a. Wayles, naš davni zagrebački suputnik na kontrastivnim lingvističkim projektima prof. Rudolfa Filipovića, kao sveučilišni profesor u vodećoj tehnološkoj svjetskoj velesili zacijelo ima na raspolaganju sva zamisliva (i nezamisliva) čuda tehnike, a on, eto, odabrao da svoje pripreme za predavanja i sl. piše rukom. Bila sam sretna što još postoji i takvo »pobratimstvo lica u svemiru«, jer to i jest pravo bratstvo – ljudi koji, za razliku od većine današnjih autora koje je P. Pavličić dobro detektirao kao više-manje neodgovorne, u toj «nepodnošljivoj lakoći» premetanja fontova još cizeliraju svoje »nepočešljane misli« da bi spleli u svakom pogledu dotjeran vjenčac.

Naravno, i ja znam da kalk rukopis (Handschrift) nije samo duktus, grafijska izvedba pisanja (»ima ispisan ili neispisan, gotovo dječji, rukopis«), nego i tekst koji se predaje u obliku primjerenu za tisak. U nekim znanstvenim i stručnim časopisima i danas piše: Rukopisi se ne vraćaju, jer se, osim elektroničke verzije, nerijetko traže i tri »papirnate« (za recenzente), pa ni ta primjedba nije (još) anakronizam.

Premda ni ja, ni moja majka, pa ni bake nismo dugo u noć, u zimsku bijelu noć bijelo platno tkale (niti ga s Biljanom bijelile na ohridskite izvori), ipak me bavljenje jednim drugim tkanjem – tekstom – mami da o tome nešto kažem. Lat. textum potka je tkanja, sastav, građa, odatle i tkanina (od glagola texere, plesti, tkati, graditi). Grčki téktok n znači graditelj, tesar, stolar (tektoniké, graditeljstvo, pa i geološka izgradnja Zemljine kore), a sve izlazi iz ie. baze *tek’t-, plesti. Naime, nekoć su se i kuće gradile tako da su ih pleli od pruća (a za kotac vrijedi ona: pleti kotec ko i otec), pa se taj element gradnje kasnije proširio i na gradnju kuća od masivnoga drva koje je trebalo tesati. Ni glagol tesati nije mi stran ni u poučavanju studenata (koje je trebalo dobrano tesati da bi se nešto istesalo), a ni u pisanju vlastitih tekstova, jer i on znači obrađivati (drvo), djeljati, stind. takşati, teše, obrađuje. Tko drži do svojega djela, on ga pomno i djelja. Za umjetnine riječi ne treba mu tesla, oruđe za tesanje (stvnjem. dehsala, tesarska sjekira), a za tekstove koji nisu virtualni dostajat će i olovka.

Već sam pisala o raznim tkanjima i tkaninama, a sada ću uvesti i obespravljene tekstilce iz posrnule tekstilne industrije, otkako se Kina otvorila svijetu kao eldorado jeftine (a brojne) radne snage. S tom (»nepokrenutom«) privrednom granom veže me jedno bolno sjećanje koje mi je do danas ostavilo bljutav okus. S nekim inozemnim gošćama obilazila sam pogon »velikoga dobrotvora« Benettona u jednom goranskom selu (zapošljavanje žena, privredno podizanje kraja i sl.). Kad sam htjela nešto pitati ženu za šivaćim strojem, ona me, ne dižući glavu, zamolila da joj ništa ne govorim, jer ako digne glavu, neće moći ostvariti vrlo visoko postavljenu dnevnu normu. U tekstilnoj industriji, osim dječjega, ima i ropskoga rada. I to tu, pokraj nas. No vratimo se radije lingvistici!

Tekstil i tekstilci vrte se oko lat. pridjeva textilis (satkan, spleten), imenice textor (tkalac), textinum (tkaonica, tkalaštvo), textus (tkanje, splet). Pisci kao graditelji riječima uključili su se u ovu tkalačko-graditeljsku priču kasnije, ali da ne izgube koji dio svoje djelatnosti, prozvali su se za svaki slučaj i tekstopiscima, pogotovo otkako su njihove riječi poslužile i kao podloga glazbi – mahom onoj popularnoj, šlagerima. Danas sasvim sigurno bolje žive i tekstopisci plitkih tekstova za estradu i tekstopisci (teksteri) reklamnih poruka nego oni koji pišu larpurlartistički. Kako se vidi, za riječ tekstopisac (pa i tekster) znamo u hrvatskom jeziku već poodavno. Zašto nam onda nepoznat netko gura nepotrebnog copywritera? Pitanje je, naravno, retoričko.

Iscijeđene prelje, tkalje i ostale tekstilke (branša je uglavnom ženska) imaju moju i sućut i simpatije. No jedna mi branša nikako ne leži. To su neotesanci, nepristojni, sirovi ljudi, prostaci. U srednjem vijeku njemačka su sveučilišta svojim studentima, osim naobrazbe, jamčila i »otesanost«. Neki studenti to su shvatili vrlo doslovno, pa se jedno »tesanje« izvodilo mačem ili simboličnom sjekirom (odatle brazgotina na obrazima kao znak prepoznavanja). Tom je inicijacijom brucoš postajao burš (bursarius od bursa, studentski koledž), dio okoštaloga, kasnije i reakcionarnoga, njemačkog studentskog društva zvanog Burschenschaft. No kako burš znači i momak, sluga, a u vojsci posilni, starijim su studentima novoprimljeni članovi služili i tako. Da golobradi sveučilištarci ne bi cijeli život ostali buršikozni (studentski žustri, neusiljeni, ali i neotesani), pobrinuo se nekoć vrlo strog školski sustav, koji ih je tešući i poučavao i odgajao.