Stari vijek na tlu Hrvatske

Stari vijek na tlu Hrvatske

Boris Olujić, Povijest Japoda: pristup, Srednja Europa, Zagreb, 2007.

Vrlo bogat korpus arheoloških nalaza iz razdoblja od 12–1. stoljeća prije Krista svjedoči o kontinuitetu naselja, kulture i pogrebnih običaja japodskoga naroda na dijelu hrvatskoga povijesnog prostora. Baveći se japodskom poviješću i kulturom već niz godina i vodeći nekoliko domaćih i međunarodnih istraživačkih projekata te arheoloških istraživanja na području Like i Ogulinsko-plaščanske udoline, Boris Olujić, redoviti profesor na Katedri za staru povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, svoje je spoznaje ujedinio u znanstvenoj studiji Povijest Japoda: pristup.

Knjiga započinje poglavljem o teorijskim postavkama istraživanja etničkih zajednica starog Ilirika, u kojem autor ističe nužnost raspravljanja o metodološkim problemima stare povijesti. Pritom upućuje na važnost uspoređivanja pisanih i materijalnih izvora i njihova integriranja u jednu cjelinu te na nužnost prepletanja i nadopunjavanja metoda povijesnih i arheoloških istraživanja. Poglavlje Japodi u povijesnim znanostima donosi pregled znanstvenika koji su radovima bitno pridonijeli poznavanju japodske povijesti.

Autor se potom bavi pitanjem etnogeneze Japoda. Piše da su najstarija razdoblja čovjekove prisutnosti na japodskom području, od kasnoga brončanog do ranoga željeznog doba, slabo istražena i zaključuje da je japodski narod nastao prepletanjem sjevernih, podunavskih utjecaja s autohtonim tradicijama s japodskoga područja. Japodska kulturna grupa željeznog doba poglavlje je u kojem navodi faze razvoja Japoda od kasnoga brončanog doba do dolaska rimske vlasti u Ilirik te daje kratak pregled najvažnijih nalazišta i nalaza njihove materijalne kulture.

U poglavlju Prvi spomen Japoda u antičkim literarnim vrelima piše o navodima Stjepana Bizantinca i Strabona te o spomenu japodskog imena u Iguvijskim tablicama. Nakon toga razmatra sukobe Japoda s Rimljanima, zabilježene u antičkim literarnim vrelima. Japodi su zbog svoga povoljnog strateškog položaja smetali rimskom političkom i geografskom širenju te ih je 35. godine pr. K. pokorio Oktavijan, nakon čega su uklopljeni u rimski provincijalni sustav. O tome su najviše pisali Apijan i Dion Kasije.

Japodski prostor najopsežniji je, ali i ključni dio knjige. Odmah na početku autor pokušava rekonstruirati granice japodskoga područja na temelju pisanih i materijalnih izvora. Središte toga prostora čine Lika i Ogulinsko-plaščanska dolina te Gorski kotar, a Japodi su naseljavali i Pounje, Podvelebitsko primorje te dio Slovenije (Belu krajinu). Navode se, nadalje, antički pisani izvori koji spominju japodski prostor i njegove geomorfne, vegetacijske i klimatske osobine te strateške prednosti. Autor iscrpno piše o japodskim naseljima: gradinama, sojeničkim naseljima, špiljama i velikim središtima kao što je bio, primjerice, njihov glavni grad Metul. Posebno se osvrće na pogrebne običaje Japoda, jer je u njihovim nekropolama sačuvan najveći broj materijalnih ostataka i jer oni nude niz podataka o religiji, svakodnevnom životu i povijesti Japoda. Piše, među ostalim, i o svjetski poznatim, figuralno ukrašenim, japodskim urnama iz okolice Bihaća.

Slijedi razmatranje pitanja etničkog miješanja Kelta i Japoda te utjecaja iz jadranskog, odnosno, sredozemnog svijeta, a zatim i poglavlje o Japodima nakon Oktavijanova pohoda, u kojem autor analizira poznati japodski Pisani kamen i tumači dosadašnje njegove interpretacije. Nakon Zaključnih razmatranja prilozi su s najvažnijim nalazima i nalazištima japodske kulture te s izborom iz antičkih vrela, a na samu kraju knjige, osim vrlo bogate bibliografije, vrijedno je spomenuti i niz fotografija japodskih krajolika.

Rezimirajući dosadašnje spoznaje o Japodima autor je nastojao dosad nesistematizirane materijalne i literarne izvore ujediniti i usporedno ih proučavati. Njegove analize karakterizira interdisciplinarnost – prožimanje arheološkog, povijesnog i filološkog istraživanja, a uz to i socioloških, antropoloških, etnoloških i ekoloških načina razmatranja japodske povijesti. S tim u vezi osobito valja istaknuti veliko poglavlje o japodskom prostoru koji je u središtu autorova zanimanja, budući da su uvjeti okoline uvelike određivali način života Japoda.

Svojim, za naše povijesne znanosti posve novim, pristupom i metodologijom proučavanja japodske povijesti Boris Olujić dao je primjer i drugim znanstvenicima koji će istraživati povijesti narodâ staroga vijeka na tlu Hrvatske.

Inga Vilogorac