Vijenac 349

Film

Harry Potter i Red feniksa (Harry Potter and the Order of the Phoenix), red. David Yates

Slojevita horor–drama

U cjelini Harry Potter i Red feniksa veoma je solidno, neobično oporo i mračno ostvarenje sugestivno gradirana tjeskobnog ozračja, ne sasvim tipičan ljetni blockbuster zasigurno primjereniji odraslima i starijim tinejdžerima no djeci

Harry Potter i Red feniksa (Harry Potter and the Order of the Phoenix), red. David Yates

Slojevita horor– drama

slika

U cjelini Harry Potter i Red feniksa veoma je solidno, neobično oporo i mračno ostvarenje sugestivno gradirana tjeskobnog ozračja, ne sasvim tipičan ljetni blockbuster zasigurno primjereniji odraslima i starijim tinejdžerima no djeci


Na prvi pogled može se činiti da akcije hita Harry Potter i Red feniksa, ekranizacije petoga nastavka megapopularnog književnog serijala o doživljajima mladoga čarobnjaka stvorena u mašti nekadašnje tajnice Amnesty Internationala Joanne Kathleen Rowling, na filmofilskoj burzi ne stoje osobito dobro. Nakon što je daroviti Meksikanac Alfonso Cuarón (Djeca čovječanstva) trećim filmom Harry Potter i zatočenik Azkabana dotad primarno zabavljačku i infantilnu Columbusovu priču obogatio znatno tjeskobnijim, mračnijim i počesto subverzivnim detaljima, a Britanac Mike Newell (Donnie Brasco) u Plamenom peharu najboljeg učenika čarobnjačke škole Hogwarts i njegove prijatelje pretvorio u nesigurne tinejdžere koje su mučili uzburkani hormoni, ljubavni jadi i egzistencijalne dvojbe, režija petoga dijela Harryevih pustolovina povjerena je dosad uglavnom anonimnom Davidu Yatesu, TV–redatelju za rad na hvaljenoj dramskoj miniseriji Sex Traffic ovjenčanom nagradom BAFTA, dok je izvrsnoga dosadašnjeg scenarista Stevea Klovesa (Fantastična braća Baker, Zlatni dečki) naslijedio ne osobito zapažen Michael Goldenberg, autor scenarija za Zemeckisov Kontakt i zasad posljednju i ni po čemu pamtljivu adaptaciju Petra Pana.

Srećom, sva skepsa i apriorne sumnje tijekom gledanja filma padaju u vodu, jer Yates i Goldenberg potpisuju možda najuspjeliji nastavak serijala. U kritičkim osvrtima na romane gdjekad nesuvislo za zagovor sotonizma optuživane J. K. Rowling, kojoj se kao najveće priznanje navodi činjenica da je u doba dominacije interneta i vizualnih medija djecu vratila knjizi, prevladavaju tvrdnje da su njezina prozna ostvarenja prenapisane i simplificirane reciklaže književnih žanrova (fantastična i horor–proza, priče iz školskoga života, crnohumorna obiteljska satira,...) u kojima autorica bezočno, ali i neosporno vješto potkrada i kompilira literarne teme i motive iz djela mnoštva slavnih prethodnika (Dickensov Oliver Twist, Carrolova Alica u zemlji čudesa, Tolkienov Gospodar prstenova, Barriejev Petar Pan...), posežući i za bajkama i basnama poput Pepeljuge i Ružnog pačeta. Ako to donekle i jest istina, J. K. Rowling svojoj prozi svakako daje prepoznatljiv pečat i osobnost. U ekranizacijama njezinih romana scenaristi se nalaze pred nezahvalnim zadaćama sažimanja opsežnih zapleta, nužna izbacivanja određenih sporednih likova uz efektno uvođenje novih, posljedica čega uistinu i jesu dijelom neizbježno pojednostavnjivanje i mjestimice razmjerno površna karakterizacija. No to su i jedini nedostaci Reda feniksa, emotivne, vizualno čudesne (direktor fotografije Slawomir Idziak) i dostatno slojevite fantastične psihološke horor drame u kojoj se sve traumatiziranijem, osamljenijem i osobnim dvojbama izmučenijem Harryu, ponešto sigurnijem Ronu i prilično zapostavljenoj Hermione u borbi protiv zloga lorda Voldemorta i mračnih sila pridružuju potencijalno vrlo zanimljivi no karakterno tek skicirani vršnjaci Luna Lovegood i Neville Longbottom. Slično je i s Harryevom nesuđenom djevojkom Cho, a znatno je bolje izvedeno uvođenje upečatljive i u predstojećim nastavcima bitne negativke Bellatrix Lestrange, Smrtonoše koju utjelovljuje izvrsna Helena Bonham Carter. Yatesova je režija vrlo pregledna, ritmična i kadikad (osobito u scenama nelagodnih fantazmagoričnih Harryevih snova i završnim prizorima borbi) prilično nadahnuta, asocijacije na inkviziciju, nacizam i svakovrsne totalitarizme vrlo su plastične (gdjekad i pretjerano doslovne), a sukob Harrya i dijaboličnog Voldemorta (primjereno pomaknuta interpretacija Ralpha Fiennesa), obilježen mladićevim emotivnim odnosima prema mudrom Dumbledoreu i očinski postuliranom Siriusu Blacku, te Voldemortovim pokušajima da Harrya privuče mračnoj strani, dramskim postavkama neodoljivo asocira na četverokut koji u Ratovima zvijezda čine Luke Skywalker, Darth Vader, Obi–One Kenobi i Yoda.

U cjelini, unatoč mjestimičnoj pretrpanosti specijalnim efektima, ponekom ishitrenom dramaturškom rješenju deux ex machina i zapostavljanju važnih sporednih likova poput spomenute Hermione, Hagrida i profesorice Minerve McGonagall, Harry Potter i Red feniksa veoma je solidno, neobično oporo i mračno ostvarenje sugestivno gradirana tjeskobnog ozračja, ne sasvim tipičan ljetni blockbuster zasigurno primjereniji odraslima i starijim tinejdžerima no djeci.


Josip Grozdanić

Vijenac 349

349 - 19. srpnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak