Slavlje ljubavi i ljepote

Rijeka: Riječke ljetne noći / HNK Ivana pl. Zajca. Nepoznati autor iz 17. stoljeća – Daniel Načinović, LUKRECIJA O’ BIMO REKLIa POŽERua H, red. Jagoš Marković

Slavlje ljubavi i ljepote

Riječani su dobili predstavu za pamćenje u kojoj je Marković majstorski ujedinio karakteristike svoje prepoznatljive poetike kojoj je uporište razigrani homo ludens, pa su tako uz tekst jednako važni, ako ne i važniji, prizori bez teksta, čiju atmosferu uvelike određuje izvrsno odabrana glazba koja do usijanja podiže emociju određenog prizora

Kada je prije dvije godine u sklopu Riječkih ljetnih noći u Portiću na Kantridi izvedena predstava Mirisi, zlato i tamjan, Rijeka je konačno u kazališne svrhe iskoristila mogućnosti atmosfere mediteranskoga grada. To se ponovilo i na ovogodišnjim Noćima, na još jednoj sjajnoj lokaciji tik uz more – plaži Glavanovo na Pećinama. Dubrovačka smješnica nepoznatog autora iz 17. stoljeća u sjajnoj jezičnoj obradi na čakavski Daniela Načinovića

L ua krecija o’ bimo rekli Požerůh mogla bi postati velika uspješnica jer objedinjuje u kazalištu rijetko prisutne karakteristike: širokom gledateljstvu dopadljivu komediografsku tematiku i umjetnički superiorno scensko uprizorenje.

Beogradski redatelj Jagoš Marković riječkoj je publici dobro poznat, kao i njegova fascinacija tipičnim spojem Mediterana: gotovo fizički prisutne radosti življenja s jedne, i čeznutljive, tugaljive koprene s druge strane. Upravo taj spoj čudesno je zaživio u uprizorenju Lukrecije, što je tim značajnije jer sâm je originalni tekst prilično tanašan i, da nije bilo majstorske Markovićeve redateljske ruke, vrlo se lako moglo dogoditi da predstava bude samo jedna od komercijalnih komedijica koje malo zahtjevniji kazališni gledatelj zaboravi odmah po izlasku iz gledališta. Srećom, Riječani su dobili predstavu za pamćenje u kojoj je Marković majstorski uspio ujediniti karakteristike svoje prepoznatljive poetike kojoj je uporište razigrani homo ludens, pa su tako uz tekst jednako važni, ako ne i važniji, prizori bez teksta (govor tijela potpisuje Marija Momirov), čiju atmosferu uvelike određuje izvrsno odabrana glazba koja do usijanja podiže emociju određenog prizora. Vrhunski uprizorena komika komedije dell’ arte.

Za uspjeh predstave ponajprije su, uz redatelja, zaslužni izvrsni glumci, napose Olivera Baljak, Tanja Smoje, Dragan Mićanović i Alen Liverić. Olivera Baljak još se jednom potvrdila u glumaca rijetkom mogućnošću iznalaženja nove, od njezinih prijašnjih uloga drukčije izvedbene energije. Lik Tuboa lde gradi u savršeno preciznom, kontroliranom luku od dominantne majke, gdje komični efekt postiže fascinantnim balansiranjem između snažne, temperamentne izvanjske geste i psihološke kočnice koja svjesno blokira daleko snažniju, usplamtjelu unutarnju energiju (već tu je snažan dramski naboj, koji vrhunac doseže na samu kraju), do gotovo tragički intonirane majke pokajnice i patnice koja je kriva za gubitak vlastitoga sina, a kojoj Olivera podaje duboko dirljivu tugu i bol. Mladoj riječkoj glumici Tanji Smoje uloga Lukrecije prva je važna uloga otkad je, nakon završene Akademije u Sarajevu, primljena u ansambl Hrvatske drame riječkog HNK. Možemo sa sigurnošću reći da je više nego uspješno prošla vatreno krštenje. Već u prvom dijelu, gdje igra tipiziran i za glumicu nezahvalan i često blijed lik mlade zaljubljene djevojke, Tanja je pokazala zavidnu prirodnost bivanja na sceni, a u drugom je dijelu gdje igra seksualno ludilo dosegla svoj vrhunac. Uspjela je izbjeći zamku da upadne u vulgarizaciju, te izvrsno spojila dvije teško spojive stvari: već spomenutu neposrednu iskrenost i posve stiliziran, sjajno osmišljen groteskno iščašen pokret. Gost iz Beograda Dragan Mićanović također je oduševio posve originalnom kreacijom Škapina, koji u njegovu tumačenju postaje rasklimani lutak nekoordiniranih kretnji i zbunjena pogleda, komična i tragična figura. Izvrstan je i Alen Liverić u dosad u njegovu opusu netipičnoj ulozi Požer ua ha, u koju je uspio upisati neki posve drukčiji glas visokih tonova, blentavo zacakljen pogled i patkasti pokret. I ostali su glumci svoje uloge iznijeli vrlo kvalitetno: Denis Brižić, Damir Orlić, Bosnimir Ličanin, dok su se u manjim ulogama koje više igraju na fizičku efektnost pojavili Dragana Tomšić, Alen Nezirević i Tanja Tišma. Za vizualni identitet predstave zaslužni su Dalibor Laginja (scenograf), Leo Kulaš (kostimograf) i Deni Šesnić (oblikovatelj svjetla).

I za kraj: već dugo u hrvatskom kazalištu nisam vidjela predstavu toliko prepunu emocija, predstavu koja izaziva gromoglasan smijeh, ali i suze, čežnju... Predstavu u kojoj se inače tanašni, za ovakve tekstove klišeiziran happy end pretvorio u tiho slavlje ljubavi i ljepote življenja.

Tajana Gašparović