Slapovi zvuka

Slapovi zvuka

Posebno su zadivili snaga i profinjena elegancija kojima je Ljerka Očić vladala orguljama, kao i poseban osjećaj za zvuk Stanka Arnolda i Branimira Slokara. Slovenski trubač i slovenski trombonist povezivali su, vodili i nadopunjavali orguljsku dionicu dajući joj dodatnu boju

U subotu, 7. srpnja 2007, u sklopu Zagrebačkih ljetnih večeri u atriju Muzeja za umjetnost i obrt održan je koncert zbora Wiener Männergesangs–Verein i Zbora zagrebačkih liječnika pjevača, kojima su dirigirali Antal Barnás i Marko Bergovec. Njegujući dugogodišnju tradiciju amaterskog pjevanja, oba su zbora pokazala solidnu razinu umjetničkog oblikovanja i snalaženja u svim glazbenim razdobljima. Uz Laudate dominum Giuesppea Ottavia Pittonia, Christus factus est Giovannia da Palestrine, Adoramus te, Christe Vincezna Ruffa, Die Ehre Gottes aus der Natur Ludwiga van Beethovena te 23. psalam, Lindenbaum i Die Nacht Franza Schuberta, koja su djela izveli članovi Muškoga zbora društva iz Beča, izvedena su i djela Jakova Gotovca (Terra tremuit) i Rudolfa Matza (Carmen medicorum), koja je izveo Zagrebački zbor liječnika. Skladbu Veličaj Franje Serafina Vilhara izvela su, na opće zadovoljstvo, oba zbora zajedno pod ravnanjem austrijskog dirigenta Antala Barnása.

U drugom su dijelu programa izvedene hit–skladbe: Zbor cigana i Zbor vojnika iz opere Trubadur Giuseppea Verdija te niz valcera i polka Johanna Straussa (Wein Weib Gesang, Sängerlust, Myrthenblüthen, Burschenwanderung i An der schönen blauen Donau). Johann Strauss je, naime (kao i Antonin Bruckner i Richard Wagner), posvetio velik broj djela Muškom pjevačkom zboru iz Beča, što ih je potaknulo da njeguju tradiciju amaterskoga pjevanja kojemu su se – očito – prepustili s velikim užitkom. Pomagali su im članovi Zagrebačkog zbora liječnika, koji su se, za izvedbe nekih skladbi, stapali s Bečanima, a neke su skladbe samostalno izveli. Za glasovirom izmjenjivali su se članovi Zagrebačkoga zbora liječnika pjevača i, u ime Bečkog pjevačkog zbora, Kornelia Petri.

Među brojnim zanimljivim koncertima Zagrebačkih ljetnih večeri, središnji je bio koncert u katedrali 12. srpnja 2007. Nastupili su ugledni umjetnici čiji su instrumenti tvorili izniman sastav: orguljašica Ljerka Očić, trubač Stanko Arnold i trombonist Branimir Slokar. Bilo je pomalo neočekivano da su izvođači, pa i Arnold i Slokar, bili smješteni u prostoru za orgulje, dakle publici iza leđa, ali naposljetku se to pokazalo dobrim i logičnim izborom. Osim što je olakšana komunikacija među umjetnicima, publika je bila prepuštena zvuku koji im se slijevao na glave, uši i ramena s visokih stropova katedrale. Zapravo, fanfarni početak Impresije za trubu, trombon i orgulje Alojza Aldiča, toliko je iznenadio da je djelo ostalo bez pljeska – no ne zbog loše izvedbe (dapače!) nego zbog zaprepaštenja zbog položaja izvođača, ali i prave impresivnosti skladbe. Djelo Alojza Aldiča bilo je tu večer praizvedeno, kao što su bile praizvedene Harmonijske varijacije za trubu, trombon i orgulje Vanje Lisjaka. Međutim, od svih praizvedbi bila je najzanimljivija prva hrvatska izvedba Eveil za trubu, trombon i orgulje mladog francuskog skladatelja Jean–Françoisa Michela, u kojoj su izvođači, prema zapisu skladatelja, u tri stavka pratili Buđenje dana, Buđenje prirode i Buđenje ulice (budući da je to bilo posljednje djelo na koncertu, tijekom Buđenja dana priređen je mali light–show s raskošnim lusterima katedrale, čija su se svjetla postupno palila tijekom izvedbe).

Svako djelo izvedeno te večeri nosilo je neku posebnu crtu (na primjer, elementi jazza u Ariosu za trubu i orgulje Miljenka Prohaske, neobarokna raskoš u Toccati u g–molu Franje Dugana, specifično zvukovno crtanje u dva stavka iz ciklusa Okna – Zeleno okno i Zlatno okno – za trubu i orgulje, harmonijsko razlijevanje u Varijacijama Vanje Lisjaka te zvukovno isprepletanje u Morceau Symphonique za trombon i orgulje Alxeandrea Gulmanta), a svaku je posebnost dodatno ponijela iznimna muzikalnost glazbenika. Posebno su zadivili snaga i profinjena elegancija kojima je Ljerka Očić vladala orguljama, kao i poseban osjećaj za zvuk Stanka Arnolda i Branimira Slokara. Slovenski trubač i slovenski trombonist povezivali su, vodili i nadopunjavali orguljsku dionicu dajući joj dodatnu boju, funkcionirajući kao dodatni registar koji na orguljama (još) ne postoji. Ni u jednoj skladbi – a skladbe su pažljivo birane, tako da se obuhvate sve kombinacije instrumenata – nije ostavljen dojam da je jedan od tri instrumenta vodeći ili melodijski. Svaki izvođač slušao je dionice kolega, čime je postignut poseban osjećaj jedinstva. Jedino su Ljerki Očić prepuštene solo–skladbe (Toccata u g–molu Franje Dugana i Litanies Jehana Alaina), što je djelovalo poput umjetničkih, detaljno razrađenih, pomno izvedenih međuigri malog orkestra koji je tijekom koncerta doista oduševio publiku.