Ritmiziranje toposa

Emma Rose, Neil Boynton, Rush / Jurnjava, videoinstalacija, Galerija Križić Roban, Zagreb, 6 – 11. lipnja 2007.

Ritmiziranje toposa

Ono što ovaj rad čini zanimljivim te upravlja čitanjem narativnog sadržaja unutarnja je organizacija, odnosno dinamični odnos, koji uspostavljaju njegova auditivna i vizualna komponenta

Videoinstalacija pod naslovom Rush / Jurnjava (6 minuta i 40 sekundi), predstavljena početkom lipnja u zagrebačkoj galeriji Križić Roban, rezultat je suradnje dvoje londonskih autora, likovne umjetnice i više predavačice na Lancaster University Emme Rose, i muzikologa i skladatelja Neila Boyntona. Riječ je o njihovu drugom zajedničkom projektu nastalu 2005, čije su polazište, kako Boynton navodi u popratnom tekstu, ratna iskustva Samuela Becketta sastavljena od niza bjegova pred Gestapom, skrivanja, putovanja, priključivanja Francuskom pokretu otpora, koja su rezultirala ne samo tjelesnom iscrpljenošću nego i duševnim slomom umjetnika. Upravo samo Beckettovo putovanje, odnosno proces tjelesnog premještanja i mentalne prilagodbe iznenadnoj promjeni toposa ono je što se u čitavoj priči, čini se, londonski dvojac najviše dojmilo. Snimajući u francuskoj pokrajini Foree t des Landes, koju je Beckett bio prisiljen u bijegu prepješačiti, Boynton i Rose konstruirali su vlastitu varijantu putovanja, dajući joj mogućnost općeg, univerzalnog značenja.

Videoinstalaciju Rush čine dvije istovjetne usporedno projicirane pokretne slike, koje gledatelj percipira kao zatvoreni kadar. Pred njegovim očima ritmički se izmjenjuju debla i krošnje drveća, vode, ceste, automobili – prepoznatljivi simboli kretanja. U tonskom zapisu videorada objedinjeni su zvukovi nastali prigodom snimanja, kao što su šum grana i vode, cvrčci ili dječji glasovi na igralištu i digitalno obrađeni tonovi.

No ono što ovaj rad čini zanimljivim te upravlja čitanjem narativnog sadržaja, unutarnja je organizacija, odnosno dinamični odnos, koji uspostavljaju njegova auditivna i vizualna komponenta. U njemu se posve lako uočava da je zajednički interes dvama autorima, svakom u njegovu primarnom mediju, interes za strukturu i mogućnosti koje donosi dekomponiranje i ponovno sastavljanje osnovnih elemenata slike / glazbe. U vizualnom mediju usporedno ili okomito pojavljivanje identične slike, ili pak njezino zrcaljenje, kao i variranje ritma u kojem se spomenute sekvence odvijaju čini vidljivijima pojedine formalne elemente same strukture. Na sličan način Boynton tretira izvorne prirodne zvukove, najprije ih izolirajući, a zatim montirajući zajedno s onima umjetnoga podrijetla. No najzanimljivije je obilježje, po kojem se ta videoinstalacija ujedno i razlikuje od uradaka slične forme, da je unatoč odličnoj usklađenosti vizualnog i auditivnog, njezin vodeći faktor ipak zvuk (glazba). On u svakoj sekvenci nastupa i vremenski kratko prije slike, u uvodnoj primjerice oponašajući šum vlaka i tako nagovještavajući putovanje. I nadalje zvuk, zauzimajući ulogu implicitnog subjekta, nastavlja upravljati asocijativnim nizovima u gledatelju. Priprema ga na iduću sliku, dolazi do automatskog prilagođavanja viđenoga pretpostavci koju je izazvao zvuk. Činjenica da je video sniman u potpunosti u prirodnom ambijentu daje mu dodatnu zavodljivu lirsku notu i čini ga vizualno atraktivnim već i pri površnu gledanju bez iščitavanja stvarnoga sadržaja.

Putovanje završava statičnom slikom goleme pješčane dine, što je ujedno prva jednostruka slika čitave videoinstalacije. Zvuk se stišava i polako postaje kulisom predajući ulogu subjekta nekolicini sitnih obrisa u kojima prepoznajemo ljudske figure koje polako svladavaju dinu i prelaze na drugu stranu. Cijela videoinstalacija projicira se u neprekidnu loopu, tako da uvijek počinje i završava prikazom lica mlade žene ispružene na leđima na travi, koja polako otvara oči. Takvim sadržajnim okvirom gledatelju se sugerira da se upravo odigrana igra njegovim osjetilima zapravo zbivala negdje drugdje.

Iva Prosoli