RIJEČ IMA – PJESMA

RIJEČ IMA – PJESMA

Boris Domagoj Biletić, Imam riječ. Izabrane pjesme, Altagama, Zagreb, 2006.

Nazvat ću Borisa Domagoja Biletića (ma koliko to zvučalo prošlostoljetno) vrlim poslenikom i kreativnim kulturnim djelatnikom. On je, naime, svoju rodnu Istru uvelike zadužio ukazujući objavljivanjem knjiga na stvaralaštvo istarskih književnika (Ogranak DHK, Pula) i djelujući sustavno na promicanju suvremene hrvatske književne riječi i odabranih pisaca iz stranih literatura, u časopisu »Nova Istra«, kojemu je glavni i odgovorni urednik od osnutka (1996).

No, posvetimo se knjizi njegovih Izabranih pjesama u izdanju sve djelatnije Altagame. Simbolika naslova Imam riječ dobro je odabrana. Pjesnik Biletić zaista ima riječ, poetsku riječ u svoj njezinoj sveobuhvatnosti. Studiozan predgovor profesora i pjesnika Milorada Stojevića: Ktonijsko kao sredozemna sudbina, znatno pridonosi konceptu knjige, kojoj je domet – pjesma. Naime, nakon kritičarske popudbine »poetozofskih postulata, globalno hermetičkih elemenata i inih postmodernističkih i strukturalističko-konceptualnih ‘zamki’«, poput simboličkoga kontrapunkta, zbiva se – poezija. Odjednom Biletićeva zbirka Radovi na nekropoli (1996), a navlastito pojedine pjesme (Mali svjetovi, Lice nakon plača, Svrha putovanja, Od njih smo potekli, Izražajnost bjeline, Posljednja kronika, Mjesto koje uvijek čeka, postaju svijet za sebe, iz njih »ćuhta otajstveni miris poezije«. Možda to zvuči romantično ili patetično, no kad se čitatelj voljno prepusti djelovanju stihova, kad oni pulsiraju u njemu i razmiču njegove svjetove, otvarajući se – novom, kad, dakle, počne djelovati poetska kemija (kao u ljubavi !), onda je to doista otajstvo. U tom kreativnom incantu živi bajkovitost koja je bit poezije. U pjesmi Izražajnost bjeline autor razmišlja bajkovito, onkraj realnosti: »Sav u privremenosti / Patetičan zar još razmišljaš / Koliko na vrhu iglice / Može stati anđela?« / To je taj izazov koji pruža poezija. Ona je i »sićušne nade oblutak« i »neizmjerje smušena srca.«

U nadahnutu haiku-ciklusu Oblik za dušu / Mali abecedarij, misterij života i smrti uklesan je kao dlijetom u mramor pjesme: »struji mijena: / na licu smrtnikovu / oblici duše.« (Pomast). I otajstvo životvorne ljubavi, sažeto je u tri stiha: »raduješ mi se. / svuda tvoja ticala. / nemir prolazi.« (Žudnja).

U ciklusu Vatrene kugle – Monolog pod križem (izvan zbirki), pjesme poput Moj zaključani otac, (Ne) želi pjesmu, Hvarski sonet, otkrivaju bogat poetski cvat, bezimenu strepnju i strah, ali i otajstvo ljubavi. Tu je ljubav i dom, i zavičaj, i grob. Simbol Thanatosa – smrti, u otajstvenoj simbiozi s erosom – ljubavlju (ali bez erotske osjetilnosti), snažno prebiva u Biletićevoj poetici. Njegova poetska promišljanja traže svrhu života uhvaćenog u zamku smrti.

I, na kraju, osebujnom, oduhovljenom snagom ulazi u dušu potresna pjesma posvećena prerano umrlu sinu, Domagoju (1979–2004). Kao da su godine poetskog i životnog iskustva učinile svoje. Boris Domagoj Biletić tu je mediteranski, ljudski otvoren, okrenut nepatvorenoj, izravnoj komunikaciji. Njegova nadahnuta poetska žudnja, koja je i bol i ljubav, približava ga nama. I odjednom postaje sporedno u kojem je kritičarskom fajlu i kojim se književno-povijesnim izmima priklonio, jer riječ ima – pjesma.

Ljerka Car Matutinović