Revolucija mijenja svijet

Aleksandar Rodčenko, Revolucija u oku, Muzej moderne umjetnosti grada Pariza, Pariz, 20. lipnja – 16. rujna 2007.

Revolucija mijenja svijet

Izložba se razvija u ciklusima eksperimentalne fotografije, portreta, reportaža te moskovskih panorama. Uz originalne fotografije na izložbi je predstavljena i bogata dokumentarna građa, primjerci časopisa i revija za koje je Rodčenko radio

Izložba fotografija ruskog autora Aleksandra Rodčenka (1891–1956) Revolucija u oku prošloga je mjeseca otvorena u Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza. Izložba koja se prošle zime održala u Rusiji važna je za povijest fotografije s obzirom da Rodčenko, ključna figura sovjetske revolucionarne avangarde, u Parizu nije izlagan od 1977. Pariški je muzej u suradnji s moskovskom Kućom fotografije predstavio tristotinjak crno–bijelih radova, od kojih je većina prvi put pokazana u Europi. Izložene su i proslavljene fotografije Pionir se igra s trombonom te Stube iz 1930.

Izložba koja se proteže na više od tisuću četvornih metara postavljena je školski jednostavno, Rodčenkovi su ciklusi poredani logičnim vremenskim slijedom, a svaka pojedina tema popraćena je jasnim, kratkim tekstovima, što izložbu čini čitljivom i široj publici. Postav započinje drvenim objektima i platnima konstruktivističke jednostavnosti, čistih boja i fotografske kompozicije, koje je Rodčenko napravio do 1921, kada definitivno napušta slikarstvo. Nakon završene likovne akademije Rodčenko se veže uz slikara Vladimira Tatlina i pokret ruskih konstruktivista, no ubrzo zaključuje da je slikarstvo mrtvo. Fotografijom se počinje baviti smatrajući je najreprezentativnijim izrazom moderniteta toga doba. Dijagonalnim kadriranjem, jakim kontrastima i geometriziranim, hladnim kompozicijama Rodčenko izaziva revoluciju u vizualnoj percepciji svijeta s početka 20. stoljeća.

Koncept izložbe temelji se na izdvojenim ciklusima, počevši s fotomontažom, koja je za Rodčenka bila prolazna, ali bitna faza. Iz toga je ciklusa prikazano tridesetak originalnih radova, među kojima i različita rješenja ilustracija za zbirke pjesama Rodčenkova bliskog prijatelja, ruskoga pjesnika Majakovskog. Potkraj dvadesetih Aleksandar Rodčenko jedini put u životu napušta Sovjetski Savez. Za tromjesečnoga boravka u Parizu susreće se s radovima Mana Raya, što je za Rodčenka bilo važno iskustvo koje je, prema riječima sama umjetnika, potvrdilo kako se nalazi na pravome putu u eksploataciji fotografske tehnike.

Izložba se nadalje razvija u ciklusima eksperimentalne fotografije, portreta, reportaža te moskovskih panorama. Uz originalne fotografije na izložbi je predstavljena i bogata dokumentarna građa, primjerci časopisa i revija za koje je Rodčenko radio. Jedini veći prigovor kustosima izložbe odnosi se na to da tekstovi koji prate ilustracije nisu prevedeni s ruskoga.

Rodčenko nikada nije bio član komunističke partije, no iskreno je vjerovao u revoluciju. Smatrao je kako umjetnost može promijeniti život i svijet, i to ne u metaforičkom nego u doslovnom značenju. Zahvaljujući takvu stajalištu počinje se baviti kazališnom scenografijom, radi ilustracije za knjige i časopise te zapažene reportaže sa sportskih manifestacija, vojnih parada i sovjetskih gradilišta. U ciklusima je vidljiv i postupan razvoj Rodčenkovog rada. Stiješnjene planove kojima se koristio kod portreta počinje širiti snimajući reportažne fotografije. Formiranje njegovih kompozicija određeno je već i samim izborom teme. Ljudska, politička pa i propagandna tematika njegovih radova dovodi ga do narativne dimenzije. U reportažama uvodi repetitivni element, čime namjenske fotografije postižu punu umjetničku vrijednost.

Aleksandar Rodčenko postaje pak žrtvom staljinističkog režima. Indoktrinacija socijalnim realizmom u Sovjetskom Savezu nakon 1933. utječe i na rad Aleksandra Rodčenka. Fotograf nezadovoljstvo političkom situacijom izražava portretiranjem sovjetskih radnika turobnih i nezadovoljnih izraza lica. Premda je izbjegao drastično kažnjavanje slanjem u gulag, Rodčenko je izbačen iz Sindikata umjetnika, nakon čega su mu uskraćene državne narudžbe. Kao i većina njegovih prijatelja, Rodčenko kraj života dočekuje razočaran i siromašan. Nekoliko je njegovih bliskih prijatelja stradalo u čistkama, dok je Majakovski počinio samoubojstvo razočaran rezultatima revolucije.

Izložba završava posljednjim Rodčenkovim radovima, poetiziranim ciklusima fotografija ruskih cirkusa, baleta Teatra Boljšoj i krajolika. Riječ je o atipičnim Rodčenkovim fotografijama. Posljednji radovi epilog su stvaralaštva umjetnika kojemu je oduzeta sloboda izražavanja. Cijela izložba, uključujući i njezin kraj, zaokružena je priča o vremenu staljinističkog režima, što se mlađoj publici može učiniti odveć ispolitiziranim pristupom koncipiranju izložbe.

Ana Knifer